„Štrajk mladih! Štrajk mladih!” ječalo je s ulaza Fakulteta političkih znanosti. Tridesetak okupljenih, većinom lica zaklonjena transparentima. Šteta. Možda se kameri upravo sakrio budući zagrebački gradonačelnik. Današnjega, također diplomanta toga fakulteta, šira je javnost upoznavala uz megafon u Varšavskoj. Put od prosvjedničkog asfalta do gradonačelničkog ureda već je trasiran.
Na fakultetu osnovanom 1962. kako bi obrazovao stručnjake za sustav samoupravnoga socijalizma, odnos znanja i političke moći ima dugu tradiciju. Fasada je možda nova, ali ideje iza nje su stare. Lijevi prosvjed tu ne može djelovati kao zalutali gost, neobičnije je samo koliko mu se malo domaćina pridružilo.
Iza širokoga naziva Štrajk mladih razabire se prepoznatljiv politički krajolik. Jedan od organizatora aktivan je u Možemo!, ali stranka tvrdi da je taj usamljeni jahač. Je on njihov, ali nisu oni organizirali. Međunarodnu akciju podupiru talijanski mladi komunisti i njemačka socijalistička radnička mladež, a tu su i razni „prijatelji studenata” koji manipuliraju mladenačkom gorljivošću za vlastite ciljeve. Nije to „svijet za mlade” koji zazivaju s nemaštovitih transparenata, već stari svijet koji samo u mašti nosi blagostanje, u stvarnosti dokazano propast.
Dio zahtjeva štrajkaša je sasvim razuman. Studenta koji traži krevet u domu ili najam iz kojega ga neće istjerati prvi turist trebalo bi shvatiti ozbiljno. Ali to ide teže kad u isti paket sa stanovanjem i socijalnim stipendijama uguraju zahtjeve protiv vojnog roka i „militarizacije”, dok međunarodni manifest ide sve do raspuštanja NATO-a.
Kao dokaz lošeg stanja u domovini izvlači se podatak da mladi u Hrvatskoj roditeljski dom napuštaju tek s 31,5 godina, dok je europski prosjek 26,3.
U pokušaju da se odraslost mjeri udaljenošću od roditeljskog hladnjaka, statistika ne govori koliko je ostanaka iznuđeno, a koliko odabrano. Uostalom, ima ih koji pod istim krovom uzdržavaju svoje roditelje; ima i onih koji na drugoj adresi još žive od njihova novca. Statistika ne govori mnogo ni o rastezljivoj predodžbi mladosti koja se približava četrdesetoj, a još čeka da joj se servira ono što misli da joj država duguje.
Ipak više od borbe za prava, mladi više vole svoje slobodno vrijeme, pa su za bolje obrazovanje štrajkali usred radnog dana. Gradivo ih i dalje čeka.
Samo dva dana ranije vukovarsku kolonu sjećanja punu tamnih kaputa osvijetlilo je 1.725 bijelih majica inicijative „Umjesto njih”. Na njih 380 imena nestalih branitelja, na ostalima obećanje: „Tebe ja zaboraviti neću.” Mladi su svojim tijelima zauzeli mjesta ljudi čije obitelji još čekaju mjesto na kojem će zapaliti svijeću. U danima u kojima se obilježavalo trideset i pet godina vukovarske žrtve, vidjeli smo dva lica hrvatske mladosti. Jedno koje traži pravdu za sebe i „prijatelje studenata”, drugo koje ne da da se heroji zaborave i traži pravdu za sve nestale.
Vjerojatno najveći ovogodišnji izlazak mladih na ulice dogodio se u lipnju kada je Zagrebom tekla plava rijeka Antunovskoga hoda. Iz Dubrave, preko središta grada, sve do Svetog Duha kretalo se više od dvadeset tisuća hodočasnika, mladih i obitelji. Bila je subota, okupljanje nije tražilo da se otkaže predavanje.

Koliko ti prizori govore o snazi pripadnosti, toliko je neugodna slutnja da će one male skupine pred fakultetima iznjedriti više budućih donositelja odluka nego cijela hodočasnička povorka. Za razliku od mladih s transparentima, većina onih u bijelim i plavim majicama zazire od same pomisli da se politički izlože.
Paradoksalna svehrvatska istina je da ljudi istih vrijednosti mogu napuniti trg, a dozvoljavaju da za stolom za kojim se odlučuje nemaju dovoljno svojih zastupnika.
U vjerničkim se krugovima za taj grijeh propusta pronalazi pobožno opravdanje: politika je prljav posao. Žele sačuvati dušu i mir svoje obitelji, izbjeći spletke i grešne prigode koje bi ih nagnale da kompromitiraju vlastite vrijednosti. Dio njih boji se oholosti koja vreba u svakom političkom prikrajku, jer vlast može laskati toliko da više ne prepoznaju što je sveto. Ali kako smo od brige za vlastitu dušu stigli do uvjerenja da će se javni prostor očistiti ako iz njega izmaknu svi kojima je do duše još iole stalo?
Plemenitost poziva, uostalom, nikoga ne štiti od moralnog sloma, što smo trebali na bolan način osvijestiti u slučaju smrti Kristiana Josipa Periša. Već sama težina sumnji u liječnike i medicinske tehničare razbija utjehu da bijela kuta čuva tuđi život i vlastitu savjest. Pa ipak, zbog toga ne bismo čestitom mladom čovjeku savjetovali da zaobiđe medicinu. Poželjeli bismo da nam baš takav, kojem je stalo do bližnjega, bude kraj bolničkog kreveta.
Začudno, s politikom postupamo potpuno drukčije. Manjak čestitih ljudi uzimamo kao razlog da ih bude još manje.
Teško bi takvo povlačenje naišlo na razumijevanje blaženog Ivana Merza, čiji će 130. rođendan mnogi mladi hodočasnici uskoro obilježavati. „Dužnost je katolika da se bave politikom i dođu do državne vlasti”, pisao je Merz prije više od 100 godina. Za njih je od Crkve tražio temeljitu teološku i filozofsku pripravu, jer je znao koliko gorljivost bez oblikovane savjesti može biti opasna.
Crkva se, ističe blaženik, pritom ne treba upuštati u stranačke borbe. Njezina je zadaća odgojiti ljude koji će znati služiti i poslati ih u svijet spremne preuzeti odgovornost. Tako opremljeni imaju dva zadatka: da tu savjest ponesu do stola za kojim se donose odluke, a i da za tim stolom okupljaju dobro društvo.



