DOPISNIŠTVO KAPTOL

Ni ove nas godine nije zaobišlo hrvanje s duhom i kičem komercijalnog Adventa

I ove smo godine započeli hrvanje s Adventom. Nije to ništa neobično, jer se taj ‘grčko-rimski’ hrvački stil uporno nameće posljednjih godina, pa je bilo naivno očekivati da bi mogao izostati tijekom ovogodišnjeg Došašća. Odnosno, da bi Advent i ove godine svojom bukom, blještavilom i veseljem mogao zasjeniti i posve u drugi plan baciti važnost…

Autor: Darko Pavičić
event 20.12.2024.
Photo: Patricija Flikac
Specijaliteti na Adventu u Zagrebu

I ove smo godine započeli hrvanje s Adventom. Nije to ništa neobično, jer se taj ‘grčko-rimski’ hrvački stil uporno nameće posljednjih godina, pa je bilo naivno očekivati da bi mogao izostati tijekom ovogodišnjeg Došašća. Odnosno, da bi Advent i ove godine svojom bukom, blještavilom i veseljem mogao zasjeniti i posve u drugi plan baciti važnost i značenje samoga Božića. Pa smo se tako i sami zatekli prošle subote u na „Adventu u Zagrebu“, netom nakon paljenja prve svijeće na Manduševcu, prošetali gradom koji je te večeri četiri tjedna prije počeo slaviti Božić onako „na najjače“, kako se to kolokvijalno kaže. Dakako, bez ikakva spomena na Isusa i njegovo rođenje.

No da sad ovdje ne spominjemo fritule koje svi razvlače zbog ovih dana i koje su, nažalost, umjesto domaće slastice postale simbol adventske nakaradnosti, evo jedne sasvim druge slike. Naime, poslije te večernje adventske šetnje sjeli smo u jedan restoran u središtu Zagreba, u kojemu su iz sve snage raspalili božićne pjesme. Jednu za drugom. I to one lijepe hrvatske popijevke, kao kad se čovjek vrati doma s polnoćke, pa mu s prvog programa HRT-a i Hrvatskog radija dopiru milozvučni zvuci o Kristu koji se rodio na oštroj slamici. Tako da smo u jednom trenutku doista dobili dojam kako smo se, nakon šetnje hladne zagrebačke večeri, zatekli upravo na večeri poslije polnoćke, premda na nju treba čekati još gotovo četiri tjedna.

Čini se da su uzaludni apeli koji se upućuju s mnogih strana da adventsko vrijeme nije zamišljeno kao vrijeme koje treba ubiti Božić i božićne blagdane. Učinio je to na vrlo jasan i otvoren način popularni franjevac konventualac fra Stjepan Brčina, kad je na Duhovno-duhovitim večerima još prije desetak dana prije Adventa upozorio mlade da dolazi vrijeme najvećeg licemjerja u gradu i da budu budni kako ne bi izgubili smisao priprave pred Božić.

„Priključujemo se nekom adventu koji nas ispunjava nemirom, a ne mirom. Uz sve ono što nam se kroz takav advent nudi, mi gubimo prigodu susresti se s Isusom. Jer advent je vrijeme priprave i iščekivanja, a ne vrijeme derneka i profita“, rekao je Brčina i dodao kako se danas to ne smije kazati ljudima, jer su poneseni osjećajima i emocijama. I doista, treba paziti i biti „politički korektan“ kako se ne bi uvrijedilo štovatelje Adventa, upućujući ih na konkretne činjenice.

S druge strane, ta tema nije nova i dobro se uvijek prisjetiti jednog razmišljanja Anselma Gruna kako se „gunđanje protiv komercijalizacije Božića i skretanja pogleda s bitnoga ne bi se smjelo pretvoriti svrhom samome sebi“. Naime i sve opisano može se skrivati nešto vrijedno. U jednom od svojih mnogobrojnih tekstova o Božiću, čuveni teolog Grun piše, primjerice, kako ne treba previše kritizirati šarenilo adventa, koje bez daljnjega prati neprimjeren duh komercijalizacije. Valja se, zapravo, radovati, kaže on, ljudima koji su izašli na ulice i obilaze adventske štandove, jer je tako “njegov” Božić izašao na ulice i među ljude koji ga možda nikada ne bi dodirnuli i osjetili.

Ima i tu neke istine. No duh komercijalizacije malo na za njega mari i zapravo, Božić ga uopće ne zanima. Duh iščekivanja Kristova rođenja snažno se osjeti na nekim manje vidljivim mjestima u očima javnosti, kao što su mise zornice, koje sve više pune crkve posljednjih godina. Ili pak u ovogodišnjoj inicijativi „Centra Ignacije“ koji svake adventske subote organizira bdijenja u kapeli Ranenog Isusa na Trgu bana Jelačića. Odnosno, u samom epicentru komercijalnog Adventa. Što je snažna poruka svima kojima smeta obezvređivanje stvarnih vrijednosti u iščekivanju Božića, jer duh onih koji vjeruju ne gasne. I ne svodi se na puku priču o fritulama i kič marketinškog adventa.

Pročitaj više

Pojam „kulturološko kršćanstvo“ znači – voljeti plodove, ali prezirati korijen. Slušati božićne pjesme, diviti se zvonima i katedralama, a istodobno ne slušati Riječ Božju zapisanu na stranicama Evanđelja. Biti poput smokve koju je Isus prokleo – imala je lišće, ali nije imala ploda.

Razlika između domoljuba i koristoljuba je u tome što prvi poznaje zahvalnost, a drugi ne može voljeti ništa što mu ne koristi. Nalik djetetu koje roditelje grli samo kad mu daju novac, a prezre ih kad mu kažu ne. Domoljub osjeća duboku zahvalnost za slobodu koju su za njega drugi izborili. Za ljepote koje je baštinio i za jezik na kojem sanja. Iz te zahvalnosti raste osjećaj odgovornosti i spremnost na žrtvu. Da vrati što je primio, pa i više od toga.

Novi zavjet gotovo uopće ne govori o posljednjim danima Isusove majke, Blažene Djevice Marije, pa se o Marijinu kraju života i smrti govori uglavnom kroz vizije pojedinih kršćanskih mistika, poput Anne Katharine Emmerich, katoličke blaženice, čije su vizije objavljene u knjizi „Život Blažene Djevice Marije“, koja je dobila crkveni imprimatur, a na hrvatskom ju je otisnula „Naklada sv. Antuna“ iz Zagreba.