Vijest o odlasku žumberačkog dobrog duha i legende žumberačkih visova, vlč. Mile Vranešića, probila je i vrijeme i prostor kad se ovoga utorka poslije podne proširila među njegovim brojnim prijateljima i štovateljima. Nakon dvotjednog boravka u bolnici i povratka doma, iznenada se preselio u Nebo. Dakako, svaka vijest o smrti je šokantna i iznenađujuća, jer je neočekivana i neplanirana, no svima koji vjeruju u Kraljevstvo nebesko ona je istodobno i ohrabrujuća potvrda da se ovaj život ovdje ne prekida, nego da se nastavlja u vječnosti. Pa se paralelno s viješću o Milinu preminuću, upravo mogla osjetiti tj. opipati radost Neba u koje se taj prijatelj mnogih duša iznenada preselio.
Mile nije bio običan svećenik. Nije bio ni običan čovjek. Ništa u njegovu životu nije bilo obično. Bio je od one vrste ljudi za koje mislite da postoje samo u literaturi, živio je život epskih razmjera i pothvata, bio je neustrašiv, nezaustavljiv i nesalomljiv. Gradio je ceste, probijao šumske putove, obnavljao kapele i crkve, a najviše izgrađivao odnose među ljudima. Nije bilo čovjeka koji ga nije volio i cijenio, čak ni među njegovim neprijateljima, kojima ne bih bio u koži u susretu s njim. Govorio je izravno, čak i preizravno, otvoreno i jasno kako ne bi bilo nikakve dileme o tome što mu je na duši. A u njoj je nosio jedino golemu ljubav i odanost prema Isusu Kristu, kojemu je predao svoje putove kad je odlučio postati njegovim svećenikom upravo u žumberačkim brdima, koja su se uvijek ogledala u njegovu pogledu ma gdje bi ga sreli.
Bio je brdski pop. Nije podnosio salonsku duhovnost. Kilavljenje i snishodljivost. Bio je ludo evanđeoski hrabar i zbog toga je smetao autoritetima svih vrsta, čije je metode, od ignoriranja do kažnjavanja, stoički podnosio, najčešće otpuhujući dim za dimom cigareta kojih se nikako nije ni mogao ni želio odreći. Za vrata svojega župnoga doma znao je kazati da su otvorena od 0 do 26 sati. Dakle, non-stop tj. i više nego što treba. To su znali svi koji bi mu dolazili, bili vjernici ili nevjernici, shrvani problemima ili oduševljeni životnom radošću. Sve je primao. Sa žalosnima plakao, a radovao s radosnima. Baš onako evanđeoski.
Ljudi koji su s njim živjeli i bili mu bliski znali su kad pati, premda to nikad nije pokazivao. Najviše su ga boljele nepravda, izdaja i kukavičluk u navještaju Kraljevstva nebeskog, kojega je on gradio na sebi specifičan način, a najviše među ljudima izravno im pomažući. Osim duboke vjere koja ga je resila, snagu je crpio iz braka sa suprugom Đurđom, za koju je uvijek govorio da je ponijela najveći teret i njihova braka i njegova svećeništva. Jer zbog progona koje je on trpio, ispaštala je i ona. Baš kao i kćer i sin, koji je također pošao njegovim putem i postao grkokatolički svećenik.
Smisao za humor koji je imao obarao je s nogu i dijeliti stol s njime značilo je smijati se od srca i iz sve duše. Napose kad bi prepričavao zgode i susrete po žumberačkim selima i susrete s pitoresknim osobama, koje su u njemu vidjele i oca i brata i pastira. Žumberak je zvao „rezidencijalnom četvrti Zagreba“ i najteže mu je bilo spuštati se u grad, pa je sa svojega brda u Stojdragi zahvalno dizao ruke, kako je govorio, zato što ga je Gospodin počastio povlasticom da „dok krdo bizona juri kanjonom, on poput indijanskog poglavice stoji na brdu“.
I sad je na svojemu brdu. Odnosno, među svojim brdima. I svaki povjetarac koji se spusti s njih bit će znak i njegov pozdrav, neka vrsta podsjetnika da je još uvijek među nama. I da nema rastanka za one koji vjeruju u život vječni. Nego samo kratka pauza do sljedećeg susreta.
