Brojka Židova koji su zaslugom kardinala Alojzija Stepinca liječeni tijekom drugog svjetskog rata u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica popeo se na oko 300, nakon što je prije nekoliko godina zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon iz beogradskog arhiva dobio medicinsku dokumentaciju Židova koji su se liječili u toj bolnici te se upustio u istraživanja bolničkih arhiva i broj Židova koji su se mogli liječiti samo bolnici Sestara milosrdnica, jer im je Pavelić zabranio liječenje u državnim bolnicama.
„Ovo je posve neistraženo područje i posao nije lagan. Ljudi su primani u bolnicu pod svojim imenom i prezimenom, koja su znala biti i malo promijenjena ili čak pohrvaćena, no svugdje piše da se radi o Židovu, Jevrejinu, pripadniku izraelske vjere…“, kaže Marko Danon, navodeći da su liječnici morali biti izuzetno hrabri i usuditi se tako nešto raditi.
„Imate primjer da su muž i žena Židovi primljeni istoga dana u bolnicu i ostali ondje mjesec dana. Nisu se valjda zajedno razboljeli! Ili primjer kada je policija dolazila tražiti nekoga Židova u bolnicu, liječnik bi napisao da je taj pacijent umro. Koji bi se liječnik to danas usudio za nekoga napisati, pitam vas. Oni su to radili zato što su imali Stepinčevu podršku bolnice koja je bila u vlasništvu Katoličke crkve i ustaška vlast nije imala na nju utjecaja. Nijedan čovjek iz te bolnice nije uhićen, dok su iz drugih bolnica listom odvođeni na strijeljanje“, priča Marko Danon.
Novo svjetlo na Stepinčevo spašavanje Židova i Srba tijekom rata baca i knjiga postulatora kauze za Stepinčevu kanonizaciju dr. Jurja Batelje „Bl. Alojzije Stepinac – Spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu“. No, već u Stepinčevu životopisu „Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi“, kojega je također objavio dr. Batelja, nalaze se brojna svjedočanstva Židova i Srba koje je Stepinac spasio.
Tako vlč. Vilim Cecelja u svojoj izjavi o intervenciji nadbiskupa Stepinca za progonjene Židove piše: „Kad je došla naredba da Židovi moraju nositi posebne oznake u NDH, Nadbiskup me je poslao k Paveliću, da mu kažem da će on sljedeće nedjelje propovijedati protiv tih znakova, pa neka povuče naredbu i neka oslobodi dr. Žigu Šolu, vlasnika ‘Jutarnjeg lista’ i vrati mu tiskaru. Bilo je to 11. lipnja 1941. Poglavnik mi je rekao, da mi još nismo svoji gospodari i da Nijemci stoje iza nas. Zamolio me neka reknem Nadbiskupu Stepincu da ne propovijeda protiv odredbe o znakovima za Židove. Nadbiskup je (svejedno), da zaštititi Židove, ustao u njihovu obranu i propovijedao.“
Nadbiskupu Stepincu od samoga početka bilo je jasno da će i Židovi u Hrvatskoj biti progonjeni, pa je kardinal Franjo Šeper, koji je tada bio Stepinčev tajnik, posvjedočio dr. Batelji da je osobno u župnom uredu sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, u strahu pred racijom Nijemaca spalio cijeli arhiv s popisom židovskih izbjeglica kojima se pomagalo, da se tako izgubi svaki trag ovih jadnih ljudi i da se sačuva od bijesa nacista.
Mons. Batelja navodi i brojna svjedočanstva Srba koje je spasio nadbiskup Stepinac. Među njima je i ono Marije Sudar o spašavanju liječnika dr. Milutina Radetića iz Zagreba, koja je zapisala svjedočanstvo njegove supruge, koja je odlazila Stepincu i molila da joj muža, kao pravoslavca Srbina, zaštiti od tadašnjih vlasti.
„Za našu su obitelj ti dani god 1941./42. bili veoma teški. Kao liječnik kirurg, moj je suprug bio zaposlen u Kirurškoj klinici u Zagrebu, sadašnjoj Traumatološkoj bolnici, gdje je tada bio šef prof. dr. Julije Budisavljević. Kada je dr. Budisavljevića nova vlast smijenila, i moj se suprug, kao pravoslavac Srbin, osjetio ugroženim. Bojao se i za život i za namještenje. Naime, kad su se događale različite diverzije u gradu ili izvan njega, tadašnje su vlasti zatvarale one osobe za koje su sumnjale da im nisu naklonjene, jer se ne slažu s njihovom upravom, politikom. Kako je bio veoma širokih pogleda i tolerantan, moj je suprug odlučio prihvatiti moju, katoličku vjeru. Pošla sam stoga župniku crkve sv. Blaža, iznijela mu cijeli slučaj i zamolila ga da mojega supruga primi u rimokatoličku vjeru. On me je pažljivo saslušao, ali mi je rekao da se Katolička crkva protivi mijenjanju vjere i da on to ne može učiniti. Odlučila sam tada da se s istom molbom obratim samom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu. Preko kanonika dr. Dočkala, s kojim sam se dobro poznavala, uspjela sam da me nadbiskup primi u audijenciju. Preuzvišeni me srdačno dočekao, ali mi je rekao da je župnik crkve sv. Blaža ispravno postupio, jer je takav stav Katoličke crkve. No ipak, na moju upornu i usrdnu molbu, pristao je preporučiti me župniku da mi molbu prihvati, što je ovaj i učinio. Nakon nekog vremena, moj je suprug zatvoren, i ja sam ponovno zatražila pomoć od preuzvišenog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Saslušao me je i obećao da će pokušati izmoliti kod vlasti da moga supruga puste na slobodu, ali nije bio siguran u uspjeh. U isto vrijeme obratila sam se za pomoć i jednoj svojoj znanici, koja je iz razgovora u policiji saznala za intervenciju preuzvišenoga. I doista, moj je suprug ubrzo pušten iz zatvora“, posvjedočila je liječnikova supruga, navodeći kako je Stepinca posjetila i 1943. kada su se, zbog raznih diverzija, policija zatvarala sve koje je otprije imala na popisu. Došla je zajedno sa suprugom, a Stepinac je pozvao svoga vratara i rekao mu:
„Pogledajte ovoga gospodina. Ako on dođe u dvor, bilo danju ili noću, odvedite ga u gostinjsku sobu. A vama doktore Radetiću, kažem: poručite svima onima koji se osjećaju ugroženima, bili oni Srbi, Židovi, komunisti, uvijek se ovdje mogu skloniti, jer se nadam da ih ovdje policija neće tražiti.“
Dr. Radetić je svoje svjedočanstvo htio iznijeti i pred sudom na procesu nadbiskupu Stepincu, ali mu tužilac to nije dopustio i naredio mu je da napusti sudnicu.
„Tom sam namještenom suđenju i ja prisustvovala. Bila sam vrlo potresena slušajući reagiranja publike, osobito nekih pojedinaca, i gledajući u kakvoj se teškoj situaciji i na optuženičkoj klupi našao taj blagi, pravedni čovjek, koji je za svakoga imao razumijevanja i uvijek bio spreman pomoći. Zbog toga što je moj suprug došao na suđenje, da svjedoči u korist dr. Alojzija Stepinca, odmah je bio otpušten iz državne službe. Zahvaljujući slučajnim okolnostima, nakon tri mjeseca ponovno je primljen na posao“, posvjedočila je liječnikova supruga.
Nadbiskup Stepinac bio je izravan u susretima s progonjenima i osobno ih je primao. To je posvjedočila i Židovka Ruth Dajč r. Perl na crkvenom sudištu 17. veljače 1993., koja se 1941. zajedno s majkom obratila Caritasu Zagrebačke nadbiskupije za materijalnu pomoć i jer se nadbiskup zanimao za njezina oca koji je bio zarobljen i smješten u logor u Jasenovcu.
„U listopadu iste godine bila je uhićena i moja majka. Prije nego me napustila savjetovala mi je, da se u slučaju opasnosti za život ili bilo koje druge potrebe, moram obratiti nadbiskupu Stepincu. Kad je državna vlast odvela moju majku u zatvor u Đorđićevu ulicu, a zatim u Savsku cestu u Zagrebu, ja sam ostala na ulici, jer mi je bilo naređeno napustiti stan u kojem smo stanovali. Našavši se sama, na ulici, otišla sam u Nadbiskupski dvor potražiti pomoć nadbiskupa Stepinca. Došavši na Dvor predstavila sam se nadbiskupovom tajniku, a taj me je odveo izravno nadbiskupu. Nadbiskup Stepinac je znao razloge moga dolaska i, kad sam ušla u njegovu sobu, on je ustao, došao mi ususret, i rekao mi da se ne bojim, jer da će se on pobrinuti za mene. Znao je samo za uhićenje moga oca, ali nije znao da je uhićena i moja mama“, svjedoči ona, dodajući kako ju je Stepinac uputio na časnu sestru koja ju je odvela u samostan Sv. Terezije na Vrhovcu 4.
„U samostanu tih sestara bila sam jako dobro primljena, i one su sa mnom postupale kao s jednom od njih. Tu sam susrela i druge židovske djevojke koje su bile smještene i pomagane. Među njima se sjećam Sabine Berkeš (sada je već umrla), Kolete Njemirovski (čiji je otac bio poznati zubar u Zagrebu). Da sam spašena u tom trenutku strašnih progona, dugujem zanimanju i pomoći nadbiskupa Stepinca. Mnogi Židovi su se u tom razdoblju spašavali da su sklapali mješovite brakove. Znam da je nadbiskup Stepinac pomogao mnogim Židovima u odlasku u Dalmaciju, gdje su talijanske vlasti bile naklonjene prema njima. Mnogi Židovi su se uspjeli spasiti sakrivajući se po selima, a mnogim drugima pomogli su katolički svećenici. Moja je majka preživjela jer je poznavala jednoga od sudaca koji ju je često pozivao kao tumača za vrijeme ispitivanja uhićenih Židova. Upoznala sam mnoge osobe i među Židovima i među pravoslavnima, koje su bile u kontaktu s nadbiskupom Stepincem i koje o njemu govore s velikim poštovanjem i velikom zahvalnošću koje su po njemu primili. Ja osobno, iznimno cijenim nadbiskupa Alojzija Stepinca, jer je učinio mnoga dobra i uvijek je nastojao pomoći osobama koje su bile u potrebi, neovisno o njihovom vjerničkom uvjerenju“, posvjedočila je Ruth Dajč.
Hinko Mann doveo je nadbiskupu Stepincu izravno iz Jasenovca Židova Hahna, koji je, kako je posvjedočio, samo „imao preko sebe prebačen kaput da se prikrije njegova golotinja, jer je išao pred nadbiskupa, točno onakav, kakav je bježao iz Jasenovca“.
„Nadbiskup primio nas je u svojoj biblioteci. Osim Dumića, Hahna i mene, bio je uz Stepinca i njegov tajnik te još jedan svećenik, za kojeg sam predmnijevao da je papinski legat. Uzbuđen pričam nadbiskupu što me je dovelo do njega. Molim ga da sasluša doživljaje jednog bjegunca iz Jasenovca. U to Hahn zbaci sa sebe kaput i pokaže se u onakovom jadnom stanju u kakovom je došao iz Jasenovca, te započne opisivati logor u Jasenovcu, njegove mučitelje, njegove žrtve i pokazuje svoje otvorene rane koje su još pomalo krvarile. Promatrao sam lice nadbiskupovo. Ono je bivalo sve mračnije i mračnije dok mu nisu potekle suze iz očiju. Kada je Hahn završio okrenuo se nadbiskup prema meni i rekao: ‘Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me uvjeravao da je to neistinito što se priča o logorima. Sada me ali nitko više neće razuvjeriti.’ Zadržali smo se kod nadbiskupa od pola 8 ujutro do 10 prije podne. U dva i po sata može se mnogo toga da kaže. Prije odlaska uručio sam mu još moju pismenu molbu, umolivši ga da i ovo pročita. Dok sam ja sa Hahnom otišao Dumić je još ostao kod nadbiskupa. Kasnije mi je rekao da je nadbiskup odmah nakon našeg odlaska sjeo i pročitao moju molbu, te dao nalog da se ova odmah prevede na latinski. Ta da je umnožena i razdijeljena svim biskupima na konferenciji i isto tako da je sa popratom odpremljena u Vatikan. Hahnz je uspjelo da se potom prebaci preko granice“, posvjedočio je Hinko Mann.
„Svi sretni i zadovoljni što ste nam spasili našu milu majčicu mi smo vam neizmjerno zahvalni i molimo se dragome Bogu, da vas za Vaša dobra djela nagradi Božjim blagoslovom, jer smo bili u Vas uvjereni da ćete se zauzeti za nas. Mi nemamo riječ kako da Vam se zahvalimo. Sada smo svi sretni i zadovoljni u krugu svoje majčice i molimo se dragome Bogu. Vi ste nas kao naš vrhovni pastir spasili u najtežim časovima iz bijede i nevolje i uneli blagostanje u našu kućicu i zato Vaša preuzvišenosti primite naše pozdrave. Hvaljen Isus i Marija!“, potpisali su svoje pismo majka Marija djeca Josipa, Milivoj, Bosiljko, Smiljica i Branko, nakon što je Stepinac spasio Mariju Milosavljević, ženu pravoslavca „koji je u prevratu pobjegao u Srbiju, a ona je ostala sama s petero djece, krivo optužena bila odvedena na Sudbeni stol u Zagrebu, a petoro djece obratilo se na preuzvišenog gosp. nadbiskupa, da bi se zauzeo za njihovu majku, koji je stvar iznio poglavniku, koji je odmah naložio, da se slučaj ispita i optužena pusti u familiju i 18. studenoga 1942. javilo je Ministarstvo pravosuđa, da će M.M. biti za koji dan puštena kući, a djeca su dobila od preuzv. gosp. nadb. Kn 500. Od Karitasa Kn 1.000“.
Nakon što je dobio pismo od zagrebačkog odvjetnika dr. Josipa Jedlovskog od 12. listopada 1942 da su u Brčkom na smrt osuđeni seljaci Srbi Milorad Gojaković, Miomir Krstić, i Sidor Stevan, koji ga moli da se odmah zauzme za njih, da osuda ne bude izvršena, nadbiskup Stepinac odmah je intervenirao i 13. listopada 1942. javio dr. Jedlovskom da je „smrtna kazna pretvorena Miloradu Gojakoviću i Sidoru Stevanu u 10 godina tamnice, a Miomiru Krstiću u dvije godine tamnice“.
Mons. Batelja među svjedočanstvima navodi i zanimljivo pismo Srbina Vladete Mišetića, odvjetnika iz Užica, koji piše Stepincu:
„Povodom Vašeg sinoćnjeg govora o zimskoj pomoći, osećam prijatnu dužnost da Vam zahvalim i čestitam, koliko na hrišćansko-milosrdnoj besedi, toliko isto na muškom stavu, koji se u današnje doba vrlo retko viđa. U Vašim rečima da ‘prava kršćanska ljubav traži prije svega pravdu’ našao sam potvrdu moga osnovnog ubeđenja, koje nisu htjeli razumeti ovde mnogi, koji su radje gotovi – po opštoj duhovnoj gnjilosti – što je, žali Bože, obujmila naše današnje društvo – da svaku bedu danas pripišu samo zloj sudbini, ne tražeći njene uzroke (…) Nisam politički u krajnjoj levici; predsednik sam ovdašnjeg odbora radikala grupe g. Ace Stanojevića. Stid me je da se utrpavam, pa mi je mučno da Vam nepoznat pišem. Ali Vaša beseda je osvojila moju dušu tako, da sam morao ovaj obzir preći. Nisam nikome besedu čestitao, pa ni mome patrijarhu g. Dr. Gavrilu, ni g. Dr. Rožmanu, pa ni g. Dr. Nikolaju, jer Vaša reč prevazilazi njihove.“
