Pišući o duhovnom čitanju, karmelićanin Wilfrid Stinissen, kaže kako to nije obično čitanje, npr. kriminalističkog romana ili priručnika s uputama kako ulagati novac. Duhovna literatura, naime, nije napisana kako bih promijenio stvari oko sebe, nego odgovara na potrebu da se sam promijenim kao čovjek. K tome, čitanje duhovne literature ima svoj „vlastiti takt“, znatno laganiji od ostalog čitanja, pa duhovno čitanje „izravno uvodi u molitvu ili je već neki oblik molitve“, pa je važnije upiti pet redaka nego svladati pet stranica kako bismo se informirali o čemu knjiga govori, kako kaže Stinissen, čije su knjige objavljene u Nakladi sv. Antuna iz Zagreba i koje čitatelja upućuju u dubinu promišljanja o ne samo o svijetu oko sebe, nego i o sebi samome.
Piše tako Stinissen u „Hodu prema istini“ da želimo li živjeti u istini, moramo slušati svoje tijelo, ono zna istinu o nama.
– Začuđujuće je spoznati kako je naše tijelo pametno, koliko ono zna. Da smo se na vrijeme naučili slušati naše tijelo, mnoge naše iluzije nestale bi same od sebe. Tijelo izražava što jesmo i što činimo. Tijelo registrira svaki krivi korak i taj se krivi korak može na njemu očitati. Naše ideje i teorije o nama samima nas zavode, ali ne zavode tijelo. Ono govori istinu. Ponekad tijelo više glasno i očajno, a mi ipak ništa ne razumijemo i ne shvaćamo. Unatoč dramatičnih optužbi nastavljamo činiti iste pogreške i iste gluposti – kaže Stinissen, dodajući da tijelo i duša tvore jedinstvo i da ćemo vrlo pametno učiniti ako se ne oglušimo o signale našega tijela.
– Strah, depresija, duševne boli, lijenost, častohlepnost, ambicija, sve se to iskazuje u tijelu. Mogla bi se izraditi vrlo zanimljiva doktorska radnja o tome kako se sedam glavnih grijeha iskazuju u tijelu. Postoji tipično lice koje zrači zavišću i koje uopće ne nalikuju licu lijenčine. Moglo bi se točno istražiti što je to što čini tipično škrto lice, zavidno lice, pohlepno lice, o kojim crtama i napetostima ovisi da se čovjek odmah prepoznaje kao rob škrtosti ili zavisti – tvrdi on, s time da ipak ne trebamo, kako veli, nužno misliti na glavne grijehe, jer svako grčevito naprezanje, svaki problem, svaki: „Ja hoću ili želim“ ili „ja neću ili ne želim“, uzrokuje napetost ili grč u tijelu.
– Sva naša nastojanja skupljaju se u tijelu kao napetost mišića što s vremenom može postati oklop mišića, koji ne samo da blokira naše tijelo i tjelesne funkcije, nego također i naše odnose. Sve napetosti koje osjećamo u vratu, ramenima i rukama, u dijafragmi… dolaze od naše ogorčene borbe protiv života. Želimo imati kontrolu nad svakom situacijom i naturiti svoju volju. Naše ruke su vezane. Ne žele ispustiti nadzor ni nad samim sobom, kao i nad svijetom, pa čak ni nad Bogom. Cijeli ovaj pogrešni životni stav s vremenom, naknadno, postaje „urezan“ i u naše tijelo – objašnjava Stinissen, dodajući kako treba početi raditi u „Božjem tempu“, „prikopčani“ na njegov motor i dopustiti da on izvodi rad preko nas.
– Naše tijelo treba biti njegovo oruđe. Što je više opušteno i mirno, tim se lakše prilagođuje pokretima božanske ruke. (…) Tijelo točno kao i sve drugo stvoreno – ili bolje rečeno više nego sve stvoreno, budući da je Božje remek-djelo – može nas voditi Bogu – tvrdi on, dodajući kako je tijelo više naklonjeno ili sklono molitvi nego što vjerujemo te da počinjemo shvaćati da nas je Bog stvorio tako da je boravak duše u obličju tijela na korist našeg nutarnjeg života, da tijelo nije neki neprijatelj nego dragi prijatelj, jedino je važno pronaći pravi način življenja u njemu.
No, kako bi se prošao taj pravi način, u knjizi „Moj život u tvojim rukama“ piše kako valja ići putem predanosti, a da bismo išli njime, potrebno nam je duboko uvjerenje da smijemo vjerovati kako je Bog s nama u svemu što nam se događa i kako njegova volja sve može osmisliti.
– Vjera nam otkriva nova područja stvarnosti (Presveto Trojstvo, anđele, itd). Ali nam ujedno omogućuje da stvarnost s kojom se dnevno družimo vidimo na potpuno nov način. Vjerom vidimo dublju dimenziju svakidašnje stvarnosti. Zato za vjernika ništa nije banalno, nezanimljivo ili dosadno. Sve je uzbudljivo i plijeni našu pozornost – kaže taj karmelićanin, objašnjavajući kako je htjeti uvijek točno ispitati što Bog namjerava s određenom epizodom našega života, zapravo, pretjerana duhovna radoznalost. Odnosno, da je najvažnije je znati da Bog ima nakanu sa svime i živjeti u takvoj otvorenosti i budnosti da nam on mogne dati uvid u svoj naum.
Pritom se, dakako, pojavljuju određeni problemi, čak i prave patnje, za koje Stinissen kaže kako smo skloni povjerovati da njihovim otklanjanjem postižemo potreban mir te napokon možemo moliti, ali da Bog upravo te patnje upotrebljava kako bi produbio naš mir i učinio ga neovisnim o vanjskim okolnostima odnosno utemeljio u sebi te tako naši neprijatelji postaju naši prijatelji.
– Tko se svojevoljno dade voditi od Boga, ide posve ravnim i izravnim putem. Štedi neizmjerno mnogo vremena i truda. Većina kršćana ulaže veliki dio svojih snaga u borbi protiv Boga. Onog trenutka kad se prestanemo boriti, oslobađa se nevjerojatna količina energije. Iznenada se krećemo mnogo brže. I mnogo smo veseliji – tvrdi Stinissen, objašnjavajući kako upravo otpor životu i životnim okolnostima stvara nutarnju borbu koja je najčešći i glavni uzrok čovjekovoj nesreći.
– Ako se riješimo toga grča, sve će biti lakše. Tada ne postoji nikakav razlog za osjećaj nezadovoljstva, koji se javlja onda kad čovjek ne dobije ono što misli da mu je potrebno, kad se ne dogodi ono što očekujem.. Nije razočaran, jer je sve upravo kako treba biti. Ne zato što bi ono što je loše moglo biti dobro, nego jer je prožeto „božanskim ozračjem“ – kaže on, objašnjavajući kako se pritom najvažnije osloboditi vlastitog ega, koji u jednom trenutku u životu postaje najvećom zaprekom.
– Napustiti svoj ego, to autonomno biće koje želi samo odlučivati i djelovati. Ego je grč. Zato ga ne oslobađamo naprezanjem, nego opuštanjem. To opuštanje postiže se malo pomalo. Naš ego živi i zahvaljujući svojim aktivnostima. Kad sile i snage svoje duše stavimo na raspolaganje Bogu, ego više nema što raditi. Polako umire zbog nedostatka posla – kaže Stinissen.
Pritom, kako piše u „Molitvi“, važno je izbjeći zamku i opasnost da cijeli život ostanemo zarobljenici mišljenja drugih, jer donosimo zaključke polazeći od uvjerenja što će drugi reći, činimo ono što činimo kako ne bismo iznenadili druge ili kako bismo izbjegli kritiku i slično.
– Ne usuđujemo se ozbiljno biti ono što jesmo i ovaj nedostatak istine i autentičnosti čini naš život neplodnim. Postoji stalni ponor između onoga što činimo i onoga što u svom biću jesmo. Zapravo, ni sami ne znamo tko smo mi. Ako ponajviše život trošimo kako bismo zadovoljili druge, onda živimo u neprestanom i vječnom otuđenju i osjećamo se stranci samima sebi. Rješenje je nutarnja sabranost. Okrenuti se svojoj nutrini i susresti Božji pogled pun ljubavi. Njegov pogled ima snagu stvaranja, čini te onim što ti uistinu jesi. Pod Njegovim pogledom postaješ potpuno svoj. Njegov te pogled ne otuđuje nego te poosobljuje: čini te pravom osobom. Njegov pogled s vremenom liječi sve rane. Da, s vremenom – piše karmelićanin Stinissen.
FRUSTRACIJA: Tko vjeruje da Bog sve vodi, ne može biti nikad frustriran. Ako nešto ne dobije, zna da mu to nije ni potrebno. Ako se nešto što je očekivao nije dogodilo, zaključuje da to ne pripada njegovu putu.
MOLITVA: Kad bi Bog uvijek odgovarao na naše molitve na način kako mi želimo, nikad ne bismo izišli iz neprestane vrtnje oko samih sebe.
PROŠLOST: Često živimo istodobno u prošlosti i budućnosti, zbog čega osjećamo nutarnju podijeljenost, koja je i glavni razlog našeg umora.
TIJELO: Bog nema ništa protiv tijela. Dokaz tomu je da je sam uzeo i postao tijelo. On je sam izabrao biti tjelesan.
