Gotovo je nevjerojatan trenutak kada nevina žrtva odluči imenom prozvati svojega krvnika. Može u skrovitosti šutjeti desetljećima, ali u nekom trenutku sve se otvori i svjetlo istine obasja dotad skrivenu i zamračenu tajnu. Desilo se to upravo ove veljače širokobriješkim mučenicima, kojima je i službeno otpočeo kanonski proces kauze beatifikacije na 80. obljetnicu njihova ubojstva. Dok je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš predavao mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Petru Paliću potrebnu građu i dokument „Suplex libellus“ kako bi se pokrenuo postupak proglašenja mučenicima slugu Božjih fra Andrije Topića i 49 braće, kao prvi korak u službenom crkvenom priznanju njihova puta prema svetosti, nitko nije mogao slutiti da će se već za deset dana ukazati netko od krvnika tih pobijenih fratara.
Dogodilo se to na najluđi mogući način i na najnezgodnijem mjestu, kao antički „deus ex machina“, kad pjesnik nije umio riješiti zaplet u drami pa je spuštao na pozornicu lik nekog od starogrčkih bogova, koji bi tada (uglavnom sretno) razmrsio situaciju. Ovoga puta taj „bog iz stroja“ nije bio sretne ruke, jer se njegovo spuštanje dogodilo na zagrebačkom Pantovčaku, u trenutku predsjedničke inauguracije, a u liku naizgled simpatične starice, stogodišnje partizanke Vjere Andrijić. Ona je isprva bila zvijezda inauguracije, ali za koju se vrlo brzo otkrila kako je osobno sudjelovala u osvajanju Širokog Brijega i likvidaciji fratara. Tragedija je tim veća da se žena zove imenom vjere, a na nišanu su joj bili „popi“. Jer, na internetu koji ničije grijehe ne oprašta, posvjedočila je da “dokle god crkva nije pala, dokle god popi nisu prestali iz crkve pucati, Široki Brijeg nije pao”.
Međutim, nije problem samo i u samoj Vjeri Andrijić. Ona je to činila iz uvjerenja kao i njezini suborci. Uvjerena zacijelo i danas u laž da su fratri pucali s crkvenog tornja. Niti to nije problem, jer je ta laž odavno razotkrivena, a spaljeni fratri su, kako vidimo, na putu beatifikacije. Problem je u poruci koju je netko želio poslati njezinim dolaskom na inauguraciju predsjednika Republike Hrvatske. Nemoguće je, naime, da obavještajne službe, koje su sigurno bile dio inauguracijskih priprema, nisu znale dovoljno o svim pozvanima. Da je samo treća tajnica u predsjedničkom uredu uguglala njezino ime, dobila bi uvid u emisiju u kojoj se danas najstarija partizanka hvali svojim podvizima. I svatko bi se pametan u tome trenutku upitao je li takvoj osobi mjesto na takvom zbivanju. Međutim, očito je procijenjeno da jest. Zašto? Zato što zloduh ideološke i svjetonazorske isključivosti i nasilja ni danas ne spava. On i danas cirkulira među nama baš kao te noći u Širokom Brijegu prije 80 godina. Povremeno se i razuzda i nasrne na „pope“, Crkvu i vjernike, ali nema šmajsere i benzin kojima bi ih pobio i zapalio. Premda nasilje u nekim trenucima, kao npr. za vrijeme molitve muške krunice na Trgu bana Jelačića, nimalo ne skriva svoje lice.
I kasnija relativizacija s Pantovčaka da će se među nama Hrvatima s jedne ili s druge strane uvijek naći netko „zašprican nekim ubojstvom“, nije umanjila snagu poruke poslane s inauguracije. Protokol je, na primjer, mogao Vjeri Andrijić pronaći nekoga stogodišnjeg vršnjaka ustašu za druženje na tome eventu, pa bi ta teza o međusobnoj zašpricanosti držala vodu. Ovako, ona je bila zvijezda večeri sve dok netko nije izvukao snimku s Vida televizije.
Odreagirao je i DORH. Ali i to je „prazna puška“. Neće Vjera doživjeti Artukovićevu sudbinu. Stoga poruku s Pantovčaka Katolička crkva u Hrvatskoj treba ozbiljno shvatiti. Jer, neka Vjera bila bi spremna zapucati na „pope“ samo da joj se za to ukaže prilika.
