Fra Ante Vučković za Vjerujem.hr: Opasno je da otrovna pjesma kruži javnim prostorom, zato sam morao upozoriti na „Poison cake“

Korizma je vrijeme detoksikacije koja život čisti od svih otrova. Tako nam je ova pjesma dobra prigoda da pazimo i na otrove koji kolaju javnim prostorom pa da da ga se čuvamo.

Autor: Darko Pavičić
event 05.03.2025.
Photo: Dusko Jarmaz/Pixsell

Jedan od naših najpoznatijih teologa fra Ante Vučković izazvao je veliku pažnju svojim komentarom pobjedničke pjesme na ovogodišnjoj Dori „Poison cake“ u izvedbi Marka Bošnjaka. Mnoge je čak i iznenadio brzom i otvorenom reakcijom te činjenicom da se ne bavi komentiranjem takvih zbivanja, nego isključivo duhovnim temama. Stoga smo s fra Antom porazgovarali zašto je na svojem Facebook objavio fotografiju muškarca s krunicom u ruci i kratkom porukom „Poison cake – pjesma puna otrova! Izbjegavati!“, citirajući evanđeoski redak „Pazite što slušate!“ (Mk, 4,24).

– Objavu s vašeg Facebook profila mnogi su prenijeli i podijelili na društvenim mrežama, jeste li iznenađeni?

– Malo. Ne odveć, ali malo ipak jesam. Očekivao sam reakcije. Uostalom, tom i služe društvene mreže. Sada su se, međutim, zainteresirali i neki koji inače ne zaviruju na moju Facebook stranicu.

– Zašto ste tako reagirali?

– Ne pratim zbivanja oko Eurovizije, ali sam ujutro, nakon što je izabran naš predstavnik, potražio tekst pjesme. Ostao sam zatečen. Pjesma govori o osveti za neku nepoznatu povredu. I to otrovom spravljenim u torti za koju počinitelj zna da je žrtva voli. Ubiti nekoga je zločin. Ubiti nekoga trovanjem je zločin s predumišljajem. Ubiti nekoga trovanjem podvaljenim u tortu koju žrtva voli je zločin protiv nekoga tko je (bio) jako blizu, a sada trpi osvetu koju počinitelj sprema i u njoj uživa. Mogu zamisliti da netko napiše takvu pjesmu, ali mi je bilo neshvatljivo da takav tekst prođe sve moguće provjere i bude tekst pjesme pobjednice.

– Što je najotrovnije u toj cijeloj priči?

– Najotrovniji je mogući utjecaj na svijesti ljudi. Pjesma brzo ulazi u ljudsko srce. I pjesma oblikuje slušatelja. Zamislite nekoga našega srednjoškolca koji, nakon neke pretrpljene povrede, odluči uzeti recept ove pjesme kako bi osjetio slast osvete i doveo nepravedni svijet u ravnotežu (tako bi se mogla opisati karma koju neki spominju kao moguću interpretaciju pjesme).

– Kakav stav zauzeti prema samom pjevaču, koji je poslije čak davao i vulgarne izjave?

– Pjesma nije pjevač. Pjevač nije pjesma. Pjesma je to što ona kaže. Pjevač je ljudsko biće koje se mijenja i koje može uvidjeti svoje pogrešne korake i ispraviti ih. Pjevač zaslužuje sve naše poštovanje i valja čuvati njegovo dostojanstvo. No, tko je u javnosti zna da njegove odluke, riječi, ponašanje utječu na druge i da su objekt interpretacija. Biti izložen u javnosti nosi sa sobom odgovornost. Netko to može znati, a netko treba naučiti. Vulgarnost često privlači pozornost, ali na duge staze vulgarnost te smjesti tamo gdje je vulgarnost inače smještena.

– Zanimljivo je da taj otrov dolazi na početku same korizme, kako ga promatrati u tome kontekstu?

– Kao i svaki otrov. Valja ga se kloniti. Netko tko svjesno ne želi slušati neke pjesme ili gledati neku vrstu filmova pokazuje kako je čovjek biće koje odlučuje o sebi i može se obraniti od manipulacije. Najgore bi bilo da otrovna pjesma kruži javnim prostorom, a da to nitko ne kaže. Svaki otrov djeluje upravo onako kako to pjesma kaže: skriveno u privlačnoj torti. No, kada netko na otrovanu tortu napiše „otrov“, veća je vjerojatnost da će se njome otrovati manje ljudi.

Korizma je vrijeme detoksikacije koja život čisti od svih otrova. Onih materijalnih, duhovnih ili emotivnih. Tako nam je ova pjesma dobra prigoda da pazimo i na otrove koji kolaju javnim prostorom pa da ih se čuvamo. Korizma je prigoda da izoštrimo našu osjetljivost na otrove i na načine kako ih se čuvati.

Photo: Ante Vučković Facebook

Pročitaj više

Ljetne vrućine su iscrpljujuće i prijeti opasnost od dehidracije, pa prof. Višnja Bartolović u današnjem “Višnjinu kutku sa sv. Hildegardom” donosi preporuke koje čajeve piti po prepoci svete Hildegarde i tako osigurati dovoljan unos tekućine i vitamina u ljetne dane.

Možda si i ti, koji ovo čitaš, umoran od molitve. Možda si čak i prestao moliti jer si predugo kucao, a vrata se nisu otvorila. Ako jesi — nisi sam. I nisi zaboravljen. Možda se ne otvaraju vrata koja očekuješ, ali to ne znači da Bog nije s tobom. Ja odlučujem i dalje tražiti. I dalje kucati. I dalje vjerovati da je Bog vjeran i da mu je više stalo do mog dobra nego meni samoj.

Do zadnjega trenutka bio je svjestan svega. Nikada se nije tužio, samo je u posljednje vrijeme govorio da je pošao prema svome Gospodinu. I ugasio se toga nedjeljnoga jutra, na obljetnicu svoga ređenja, kao svijeća. Dogorijevala je i dogorjela. Drugi su u nju gledali otvorenih očiju, jer tako umiru samo veliki ljudi, samo svetci. Na zidu njegove sobe ostale su dvije slike, ona Isusa Krista i ona bl. Alojzija Stepinca, donesena još iz iseljeništva. U našemu srcu ostao je lik čovjeka o kojemu će se tek čuti. Do sada je on govorio o drugima, sada je vrijeme da se progovori o njemu.