I ove je godine muftija zagrebački Aziz ef. Hasanović na kraju ramazana i uoči Ramazanskog bajrama pozvao brojne prijatelje nemuslimane na već tradicionalni ramazanski iftar i bajramsko druženje u Zagrebačkoj džamiji. Tu se ne radi samo o gesti, nego je poruka duboka i trajna. Zajedništvu ništa ne može stvoriti prepreku i ništa ga ne može smesti ako je iskreno i obostrano.
Ponekad toga nismo svjesni, pa kao da nam vrijeme samo po sebi odluči poslati simboličnu znakovitost te važnosti. Primjerice, ove su se godine, isprepleli blagdani kršćanstva, islama i židovstva. Dogodilo se da su isto vrijeme, npr. postili i kršćani i muslimani. Muslimanima je ramazanski post počeo 1. ožujka, a katolicima korizmeni 5. ožujka na Čistu srijedu. Muslimani su svoj post završili 30. ožujka, dok će katolici svoj nastaviti sve do Uskrsa 20. travnja. I koji se ove godine slavi iste nedjelje kad i Uskrs prema julijanskom kalendaru. S time da je veliki uskrsni post kod pravoslavaca počeo 15. ožujka. Radi se, dakle, o svega nekoliko dana razlike kad su vjernici tih velikih vjerskih zajednica stvorili ne samo simbolično, nego i stvarno zajedništvo u postu, pokori i dobrim djelima, kako bi s jedne strane dotaknuli metafizički smisao vlastita života, ali i s druge bili bolji ljudi i prema sebi i prema drugima.
Zajednički Uskrs ove godine sa svoje strane pokazuje apsurde kalendarske tvrdokornosti, jer kršćani mogu mirne duše dogovoriti zajednički datum slavljenja Uskrsa bez da jedni drugima zadiru u dogmatska ili teološka pitanja. Tu su temu otvorili još lani papa Franjo i ekumenski carigradski patrijarh Bartolmej I., ali nitko drugi za nju nije imao sluha, a k tome se i papa Franjo početkom ove godine teško razbolio.
I da, svemu treba pridodati židovsku Pashu, koja počinje 12. travnja i završit će u nedjelju 20. travnja, baš na Uskrs. Vrijeme kao da je odlučilo sve sažeti u neku duhovnu samorazumljivu simboliku upravo dok se svijet dijeli i komada na političkom planu. Vjerske zajednice imaju snagu razumjeti to zajedništvo, jer svijet ne gledaju samo materijalnim očima. Odnosno, za nadati se da razumiju.
Ili sve može ispasti kao u onom vicu kad je jedan papa izdao dekret da Židovi moraju napustiti Rim. Oni su se pobunili, a on je ponudio za pogodbu religioznu raspravu, pa ako pobijede – ostaju. Papa nije znao jidiš, a rabin Moša latinski i odlučili su se za nijemu raspravu. Sjeli su jedan nasuprot drugog, papa podigne ruku i pokaže tri prsta. Rabin Moša ga pogleda, pa digne jedan prst. Papa napravi krug oko svoje glave, a Moša upre prstom u tlo. Papa potom digne hostiju i pehar s vinom. Rabin Moša izvadi jabuku. Na to Papa ustane i veli: “Prekidam raspravu, nadmašio me i Židovi mogu ostati.”
Kad su kardinali pitali što je bilo, papa im reče: “Kao prvo, podigoh tri prsta da predstavim Trojstvo. On mi odgovori tako što je podigao jedan prst da me podsjeti da svejedno obje religije imaju istog Boga. Onda sam napravio prstom krug oko sebe da mu pokažem da je Bog oko nas, a on je odgovorio pokazujući na zemlju kako je Bog upravo tu s nama. Ja izvadim vino i hostiju da mu pokažem da nas Bog oslobađa naših grijeha, a on izvadi jabuku da me podsjeti na istočni grijeh. Imao je odgovor na sve i što sam mogao?”
U međuvremenu i Židovi se okupe oko rabina Moše. “Čujte”, veli im Moša, “prvo mi je rekao – vi Židovi imate tri dana za otići, a ja sam mu rekao da niti jedan od nas neće otići. Onda mi on veli da će cijeli grad biti očišćen od Židova. Ja sam mu pokazao prstom: “Mi Židovi ostajemo ovdje!”. “I što je onda bilo?”, upita neka žena. “Nemam pojma”, veli rabin Moša, „napravili smo pauzu za ručak.”
