Smrt pape Franje i njezin medijski tretman mogli bi nas odvesti u posve krivome smjeru, ako već i nisu. S jedne strane hiperinflacija vijesti i informacija o Franjinu životu, koja se iz dana u dan sve više svodi na ponavljanje jednoga te istoga, a s druge procjene i razmišljanja koja se najčešće kreću u razmatranju njegova ovozemaljskog poslanja pa ga se gleda kao lijevog ili desnog, konzervativno ili liberalnog, nazadnog ili naprednog papu. Malo tko od tih donositelja vijesti ili Franjinih komentatora ima pred sobom nadnaravnu dimenziju njegova pontifikata i uopće papinskog poslanja. A ono se može zamijetiti u nekom, primjerice, neznatnom detalju. U šumi vijesti, kritika i pohvala ne može se vidjeti.
Primjerice, kada je svećenik već sljedećeg jutra tj. dan nakon objave Franjine smrti molio u euharistijskoj molitvi „spomeni se, Gospodine, Crkve svoje širom svijeta: usavrši je u ljubavi zajedno s papom našim…“, na tome mjestu ostala je praznina. Muk. Tišina. Tajac. Jer se Franjino ime, budući da je preminuo, više nije izgovaralo. Svakome tko je to zamijetio na misi postao je opipljiv onaj izraz „sede vacante“ ili upražnjena stolica tj. papinska katedra. Crkva je ostala bez pape. Ne može ga se spomenuti u molitvi dok ne dođe slijedeći. I dok Crkva šuti i moli u tom kontemplativnom stavu, svijet se zabavlja na „papinskim kladionicama“ tko će zamijeniti preminuloga Franju. Nabrajaju se i mogući i nemogući kandidati, a mediji kao da su uvjereniji od samih kardinala elektora da će baš oni izabrati novoga poglavara Crkve. I premda svjesni da se radi o notornoj gluposti u takvom stavu, iz dana u dan bombardiraju nas tobožnjim kandidatima za papina nasljednika. I ako se, na kraju, ispostavi da nije bio nijedan od njih, uvjeravat će nas da je to tako ne zbog njihova neznanja ili medijskog vračanja, nego da baš tako nenadano djeluje Duh Sveti. Malo figu, reklo bi se.
Duh Sveti djeluje upravo u onome trenutku tišine euharistijske molitve na mjestu gdje treba biti izgovoreno papino ime. Odnosno, govori u molitvama vjernika, svećenika, redovnika, redovnica, biskupa, nadbiskupa i kardinala diljem svijeta. Molitva ne procjenjuje je li Franjo bio lijevo ili desno, napredan ili nazadan, je li volio gejeve ili oni njega, u kojem se automobilu vozio i što je govorio u zrakoplovu na velikim nadmorskim visinama. Promatrana samo takvim očima Crkva postaje svjetovna. Odnosno, radi se o „svjetovnoj Crkvi“ kako ju je upravo Franjo nazivao, govoreći kako je takva Crkva slaba Crkva.
„Kad Crkva postane svjetovna, obuzme je svjetovni duh“, rekao je papa Franjo, „tada je slaba, pobjediva je i ne može naviještati evanđelje, poruku Križa, sablazan križa“. „Ako je svjetovna, onda ne može naviještati radosnu vijest. Treba povjeriti Crkvu Gospodinu, povjeriti starce, bolesne, djecu i mlade. Čuvaj, Gospodine, Crkvu svoju. Ona je tvoja. Tako moleći On će nam usred patnji dati onaj mir koji samo On može dati. Taj mir ne može dati svijet, on se ne kupuje, taj je mir istinski dar Isusove nazočnosti u njegovoj Crkvi. Valja moliti za Crkvu u patnjama: postoje velike patnje, postoje progoni… Ali ima i malih nevolja, poput bolesti ili obiteljskih problema. Sve to valja povjeriti Gospodinu: čuvaj Gospodine Crkvu svoju da u patnjama ne izgubi vjeru, da ne izgubi nadu. Neka nas Gospodin učini jakima da ne izgubimo vjeru i nadu“, govorio je Franjo.
I u danima njegova zemaljskog odlaska treba se oslanjati na te njegove riječi, jer one otkrivaju nadnaravnu dimenziju njegova pontifikata i daju duhovni okvir za dolazak njegova nasljednika. Sve ostalo su puka naklapanja i zabava za javnost, koja će se stišati čim iz Sikstine izađe bijeli dim kao prvi znak Franjina nasljednika.
