Kad su se 12. i 13. srpnja 2017. okupili su se u Domu Svete u Vatikanu, na svomu šestom i posljednjem sastanku i pod predsjedanjem o. Bernarda Ardure, predsjednika Papinskoga vijeća za povijesne znanosti, članovi Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca znalo se da neće biti konsenzusa. Odnosno, da hrvatskom blaženiku nije dokazana nikakva krivnja. S hrvatske strane u ime HBK bili su kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, mons. Antun Škvorčević, biskup požeški, mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski te povijesničari dr. Jure Krišto i dr. Mario Jareb iz Hrvatskoga instituta za povijest. A u ime Srpske Pravoslavne Crkve bili su prisutni: mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop novosadski i bački Irinej, episkop pakračko-slavonski Jovan te prof. dr. Darko Tanasković, stalni predstavnik Republike Srbije pri UNESCO-u.
Kao što je poznato „došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja“ te da „u slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita“.
Ispod površine ove formulacije krije se činjenica da srbijanska strana nije uspjela dokazati Stepinčevu krivnju u Drugom svjetskom ratu tj. kolaboraciju s ustaškim vlastima niti na jednom od šest susreta. Štoviše, predstavnici SPC i srbijanski povjesničari na posljednju su sjednicu došli su s opstruirajućim stavovima i novim optužbama protiv kardinala Stepinca te svojim zaključkom i izjavom, koju su željeli nametnuti kao konačnu.
„Bilo je to hrvanje, a ne dijalog. Na svu sreću, Državno tajništvo Svete Stolice pripremilo je unaprijed dokument zajedničke izjave, koji je predočen objema stranama i na taj je način bilo onemogućeno nametanje bilo kakvoga novoga okvira. Taj dokument vrlo je sličan konačnoj verziji, koja je objavljena u javnosti“, rekao nam je tada naš izvor iz Vatikana, koji je otpočetka, preko Državnog tajništva, bio upućen kako u detalje tako i u završetak rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije, koju je papa Franjo formirano nakon pisama patrijarha SPC Irineja, kako bi se razgovaralo o ulozi i djelovanju kardinala Stepinca prije, poslije i nakon drugog svjetskog rata.
Prema našim ondašnjim informacijama, predstavnici SPC-a nisu htjeli niti čuti da se kardinal Stepinac spomene kao blaženik, ali su prihvatili formulaciju da se radi o „uglednom katoličkom pastiru u osobito teškom povijesnom razdoblju“. I to ponajviše zahvaljujući komunističkom progonu, koji nije sporan za SPC.
„Zaključak i izjava s kojom je došla pravoslavna strana bili su još oštriji i žešći od pisama patrijarha Irineja papi Franji u kojima se on protivi kanonizaciji kardinala Stepinca! Oštro su se suprotstavili njegovoj kanonizaciji i praktički ga prokazali kao suučesnika u zločinima u NDH“, rekao je naš izvor, koji je imao uvid u pripremu i dvodnevni tijek sjednice, dodavši kako je sve vrlo vješto vodio predsjednik komisije, kojega je imenovao papa Franjo, o. Bernard Ardura, koji se već više puta iskušao u sličnim situacijama i koji je cijelo vrijeme inzistirao na autentičnim dokumentima, koji sve do kraja rada komisije protiv Stepinca nije bilo. O. Ardura je, u suradnji s Državnim tajništvom, i oblikovao konačnu zajedničku izjavu.
„Dokumenti, dokumenti, dokumenti…“, otpočetka rada mješovite komisije govorio je njezin predsjednik o. Bernard Ardura inzistirajući od srbijanske strane da svoje tvrdnje potkrijepi i autentičnim dokumentima, a ne povijesnim falsifikatima. To nam je bilo potvrđeno s nekoliko strana, no srbijanska strana ili nije pronalazila dokumente za svoje tvrdnje o Stepinčevoj krivnji ili se radilo o komunističkim krivotvorinama, koji se kao nevaljani i nevjerodostojni ne mogu prihvatiti. To se posebno pokazalo na četvrtom susretu u Požegi, na kojemu je tema bila „Odnos nadbiskupa Stepinca prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi od 1941. do 1945.”
Rečeno nam je i kako je s hrvatske strane u obrani povijesnih činjenica oko Stepinca briljirao mostarsko-duvanjski biskup u miru mons. Ratko Perić. A prije nepune dvije godine predsjednik komisije o. Ardura otkrio je za Glas Koncila mnoštvo važnih detalja o radu komisije i o nemogućnosti srbijanske strane da dokaže Stepinčevu krivnju.
Prije svega, kako je rekao, utvrđeno je „da nije predočen ni jedan jedini dokument koji bi na bilo koji način mogao biti zaprjeka kanonizaciji blaženika“.
„Mislim da je to važno reći: ništa takvo nije predočeno. No postoji načelno protivljenje, rekao bih, kanonizaciji. Stoga smo se nakon godine dana razišli zaključivši da hrvatska strana i srbijanska strana drugačije vrjednuju različite događaje i različita razdoblja blaženikova života. Smatram da bi bilo korisno nastaviti proučavanje na strogo povijesnom planu“, kazao je Ardura za Glas Koncila, dodajući kako se inače u procesima za beatifikaciju/kanonizaciju svjedočanstvima različitih osoba dokazuju herojske krjeposti kandidata za oltar te da je u slučaju bl. Alojzija Stepinca to već učinjeno.
„I to uopće nije bio predmet rada komisije. Cilj je komisije bio nastojati shvatiti zašto postoji i u čemu je razlika u vrjednovanju između pravoslavnih Srba i Hrvata katolika. Nastojalo se, s katoličke strane, shvatiti zašto se SPC protivi kanonizaciji i na kojim dokumentiranim činjenicama temelji svoje protivljenje. Ta dokumentacija, kao što sam rekao, nije predočena. Stoga pitanje prikladnosti ili neprikladnosti kanonizacije ostaje stvar razlučivanja Svetoga Oca. Čini se da je Papa učinio to razlučivanje te je odlučio da je u ovom času bolje pričekati, nadajući se pozitivnomu razvoju odnosa. U tom bi se smislu na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, pa i na njezino iščekivanje, moglo i trebalo gledati kao na veliku prigodu“, kazao je tada Ardura, navodeći kako se papu Pia XII. optužuje zbog navodne šutnje tijekom Drugog svjetskog rata, Stepinca da se navodno kompromitirao s ustašama.
„No da bi se to utvrdilo, treba pronaći uporište u dokumentima. Ja pak, kao bivši predsjednik mješovite komisije koja se bavila bl. kardinalom Stepincem, još jednom kažem: ni jedan takav dokument nije predočen“, kazao je Ardura, navodeći kako je otpočetka bio uvjeren da rad komisije neće promijeniti mentalitet onih koji su došli s optužbama protiv Stepinca.
Nakon svega, ostaje pitanje, je li papa Franjo ipak nakon završetka rata i tijekom svojega pontifikata, na osnovu svih dokaza, ipak zaključiti Stepinčevu kauzu za kanonizaciju i mirne savjesti proglasiti ga svecem Katoličke crkve.
Tom temom bavio se ovih dana i Podcast Mrežnica:
