Ogovaranjem kršćani ubojice riječima ubijaju svoju braću
Oni koji žive osuđujući bližnjega, govoreći loše o bližnjem, licemjeri su, jer nemaju snage, ni odvažnosti vidjeti vlastite mane. Isus o tome ne govori opširno. Ali će reći da je svatko ubojica tko u svom srcu mrzi brata. Također i apostol Ivan, u svojoj Prvoj poslanici, jasno veli: tko mrzi svoga brata, ubojica je, tko osuđuje vlastitoga brata, hodi u tami. Uvijek kada u svom srcu sudimo svoju braću, ili još gore kada ih pred drugima ogovaramo, mi smo kršćani ubojice. Kršćanin ubojica. A nisam ja to rekao, nego Gospodin.
A u tome nema dvojbe. Ako ogovaraš brata, ubijaš ga. A mi, svaki put kad to činimo, oponašamo Kajinovu gestu, prvog ubojice u povijesti.
Brbljanja su razorna i ubijaju našu braću
Kršćanin se mora oprijeti napasti da se miješa u život drugih. Jedno je uspoređivanje, uspoređivati se s drugima. Kada je u tijeku uspoređivanje, obično se javlja gorčina a također i zavidnost, a zavist nagriza kršćansku zajednicu, nanosi joj veliku štetu, đavao upravo to želi.
Drugi je pak brbljanje. Započinje u rukavicama, a završava guljenjem kože bližnjega. I u Crkvi se puno brblja! A i mi kršćani puno brbljamo, a brbljanje je međusobno guljenje kože. Međusobno nanošenje štete. To je kao da se želi umanjiti drugoga, umjesto da rastem, trsim se da drugi bude manji od mene i tek se tada osjećam velik.
Ne ide to tako! Izgleda da je lijepo brbljati… Ne znam, ali izgleda lijepo. Najprije ogovaraš jednu osobu, potom drugu, pa opet drugu i na koncu te od toga zaboli trbuh. A zašto? Brbljanje je takvo, u početku ti godi potom te ništi, uništi ti dušu. U Crkvi su razorna brljanja, zaista su razorna… jer je u njima pomalo i Kajinov duh: ubiti brata jezikom; ubiti brata.
Izvor: “Franjina Crkva” (Večernji list, Zagreb)
