Ova prva nedjelja nakon Uskrsa, poznata kao „mali Uskrs“ ili Bijela Nedjelja, od 2000., nakon što je papa Ivan Pavao II. kanonizirao sv. Faustinu Kowalsku, slavi se kao blagdan Božjeg milosrđa i to upravo po viđenjima koja je svetica imala, a koja su zabilježena u njezinu „Dnevniku“, kojega joj je diktirao Isus u tim njezinim viđenjima. No, malo je poznato da je sv. Faustina imala silnih problema zbog svojih vizija, koje su joj se počele javljati još u djetinjstvu. Primjerice, već kao petogodišnja djevojčica je pravila male oltariće i provodila vrijeme pred metalnim raspelom koje joj je otac kupio u Częstochowi, a braći i sestrama pripovijedala je snove u kojima bi često vidjela Gospu kako stoji u prekrasnu vrtu, piše u najnovijoj knjizi „Uzdam se – sv. Faustina i tajna Božjeg milosrđa“ Poljaka Gregorsza Gornyja, koja je kod nas izašla u nakladi splitskog Verbuma.
Sv. Faustina u sedmoj je godini prvi je put začula Božji glas u svojoj duši.
„Nije znala što da misli o tome jer nije susrela nikoga tko bi joj objasnio o čemu se radi. Dogodilo se to 1912. u župnoj crkvi u Świnicama Warckim, dva kilometra od rodnoga Głogowieca, za vrijeme Večernje iz časoslova, pred izloženim Presvetim sakramentom. U jednomu trenutku osjetila je kako joj srce ispunja Božja ljubav i postala je svjesna da postoji i drukčija stvarnost, skrivena našim očima i važnija od one koju možemo vidjeti. Djevojčica je iskusila Božju blizinu, ali nije znala protumačiti što je to što proživljava. Kada je kao devetogodišnjakinja 1914. primila sakrament prve svete pričesti nije se vratila s prijateljicama koje su toga dana također primile svetu pričest nego sama. Kada ju je stara susjeda, gospođa Berezińska, pitala zašto se vraća sama, ona je odgovorila: ‘Nisam sama, Gospodin Isus je sa mnom.’“, piše Gorny, navodeći kako je njezina obitelj sve dublje zapadala u siromaštvo, pa se odlučila zaposliti sa 16 godina kao kućna pomoćnica.
No, tada je već osjećala poziv i želju da se zaredi i ode u samostan, čemu su se roditelji protivili.
„U Łódźu je proživjela iskustvo koje je bilo presudno za njezin ulazak u samostan. Bilo je to u parku Venecija (danas park Juliusza Slowackoga), koji je početkom XX. stoljeća bio omiljeno mjesto za zabavu stanovnika Łódźa i tu su se organizirali festivali, koncerti, predstave i plesne zabave. U srpnju 1924. Kowalska došla je na ples u taj park. Cijelomu je događaju posvjedočila njezina sestra Natalia, no u tome trenutku ona nije bila svjesna što se zapravo dogodilo“, piše Gorny, navodeći svjedočanstvo njezine sestre: “Jednom nam je Gienia rekla da u parku Venecija organiziraju lutriju i ples i nagovarala nas je da odemo s njom, malo zaplešemo i možda nešto osvojimo. Ona je čak platila ulaznicu, ali čim smo došle u park, htjela je otići. Nosila je ružičastu haljinu od kretona, s volanima sa strane. Kosu je splela u nisku pletenicu, debelu poput ruke. Bila je zgodna, vesela i privlačna djevojka. Kada smo došle na zabavu, netko je Gieniju odmah pozvao na ples, a ona i ja stale smo sa strane. U jednome trenutku prišla su nam dvojica mladića i jedan od njih pozvao ju je na ples. Htjela je odbiti, rekla je da ne umije dobro plesati, no on je odgovorio da će je on voditi. Tek što su otplesali jedan ples, rekla je da mora otići odatle. Nisam razumjela zašto to govori, čak sam je pitala je li joj se nešto pričinilo, ali ona mi je samo odgovorila da ne želi tu ostati i potom je otišla. Kako sam kasnije doznala, zaputila se prema katedrali, a potom je otputovala u Varšavu da tamo pronađe samostan. Nedugo poslije stupila je u red.”
Faustina je kasnije ispripovjedila kako je u trenutku kada je počela plesati ugledala pored sebe Isusa koji je izgledao kao za vrijeme muke: u poderanoj halji, izmučen i prekriven ranama. Pogledao ju je i rekao: “Dokad ću te trpjeti i dokle ćeš me varati?”. Djevojka je osjećala kao da je glazba zamuknula, sve oko nje je nestalo, na podiju su ostali samo ona i Krist. Kada je viđenje nestalo, rekla je sestri da je boli glava i da mora sjesti. Ubrzo je potajice otišla s plesa i zaputila se prema katedrali sv. Stanislava Kostke.
Nakon toga često je putovala u Varšavu tražeći samostan koji je želi primiti.
„No bilo je bezuspješno: samostani u koje je odlazila redom su je odbijali. Tako je pokucala i na vrata samostana Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa. Evo kako se toga sjeća sestra Borgia Tichy: ‘Dobro se sjećam toga trenutka, bilo je to u našemu varšavskom samostanu u Żytnoj ulici 3/9 1924. godine: u vrijeme popodnevne rekreacije u dnevnu sobu ušla je tadašnja vratarica, pokojna sestra Klara Himmer, i majci generalici Leonardi Cieleckoj rekla da je u pitanju ‘novo zvanje’. Ona je odmah rekla pokojnoj s. Małgorzati da ode do vrata i ispita kandidaticu. Sestra se vratila nakon vrlo malo vremena i glasno obznanila da djevojka nije ‘ništa posebno’: ‘Neugledna, nešto starija nego što bi trebala biti, krhke građe, služavka, po zanimanju kuharica, a osim toga nema miraz i vrlo je skromno obučena.’“, prenosi Gorny, navodeći kako je ipak poglavarica samostana, majka Michaela, rekla da bi htjela vidjeti kandidaticu i razgovarati s njom.
“Sišla sam, dakle, u sobu za prijam i otvorila vrata. Kandidatica je sjedila tako da me nije mogla vidjeti i na prvi pogled nije ostavila dobar dojam na mene. Prvenstveno zato što se doimala pomalo zapušteno. Pomislila sam: Ma, nije ona za nas. Tiho sam zatvorila vrata, htjela sam reći drugoj sestri da kaže toj djevojci da je ne možemo primiti. No u tome trenutku sinulo mi je da ljubav prema bližnjemu nalaže da djevojci postavim nekoliko pitanja prije nego što se oprostim s njom. Vratila sam se u sobu i počela razgovarati. Primijetila sam da kandidatkinja ostavlja puno bolji dojam izbliza. Imala je mio osmijeh i simpatičan izraz lica, a izražavala se jednostavno, iskreno i oštroumno. Promijenila sam mišljenje i odlučila je primiti. Glavnu je poteškoću predstavljalo njezino siromaštvo, čak i ako bismo zaboravili na miraz od kojega Sveta Stolica spremno oslobađa: djevojka nije imala ni odgovarajuću opravu, a mi nismo imali fond za takve slučajeve. Predložila sam joj da se vrati u službu na neko vrijeme da uštedi novac s kojim bi mogla kupiti opravu. Ona je spremno pristala na tu ideju pa smo se dogovorile da zarađeni novac donosi nama na čuvanje. I tako je završio naš razgovor, oprostile smo se, a ja sam na sve zaboravila”, ispričala je poglavarica samostana, dok je Faustina taj posjet drukčije zapamtila tj. da joj je majka Michaela “nakon kratka razgovora rekla da trebam poći do Gospodara kuće i upitati ga hoće li me primiti. Shvatila sam odmah da moram pitati Isusa. Pošla sam u kapelicu i s velikom radošću upitala Isusa: ‘Gospodaru ove kuće, hoćeš li me primiti? Tako mi je naložila da te pitam jedna od ovih sestara. ‘Odmah sam čula glas: Primam te. U mojem si srcu. Kada sam se vratila iz kapelice, majka poglavarica prvo je upitala: ‘I, prima li te Gospodin?’ Odgovorila sam da prima. ‘Ako te Gospodin prima, onda te i ja primam’”.
Nekome može zvučati nevjerojatno da je svetoj osobi bilo tako teško ući u samostan, no nevolje sv. Faustine nisu prestale ni nakon njezine smrti. Naime, štovanje Božjeg milosrđa po njezinim vizijama i zapisima u „Dnevniku“, brzo se širilo Poljskom, ali i izvan nje. No, bilo je i protivnika toga novoga kulta.
„Dok su se u Poljskoj odvijale rasprave zbog slike Milosrdnoga Isusa, u Rimu su teolozi Svetoga oficija provjeravali jesu li spisi sv. Faustine u skladu s Učiteljstvom. Nažalost, vatikanski stručnjaci pritom su se oslanjali na neprecizne prijepise rukopisa Dnevnika“, navodi Gorny.
Radi se o prijepisima koje je načinila majka Ksawera Olszamowska koja je, kako veli Gorny, djelujući u dobroj namjeri, prepravljala djelo sestre Faustine na svoj način. Izostavljala je mnoštvo rečenica ili mijenjala smisao nekih izraza. Isusove riječi koje su u izvornome rukopisu bile podcrtane olovkom u prijepisima nisu bile istaknute, a to je dovelo do pogrješnih zaključaka poput onoga da je sestra Faustina pozvala na čašćenje svojega srca, a ne Isusova. Na tim pogrješnim prijepisima temeljili su se prijevodi na francuski i talijanski, a tim su se prijevodima služili vatikanski teolozi u svojemu radu. Zato je 19. studenog 1958. Sveti oficij objavio dekret upućen biskupima i poglavarima crkvenih redova u kojemu je odbacio mogućnost uspostave svetkovine Božjega milosrđa. Dokument je ustvrdio da objave koje je primila sestra Faustina nemaju nadnaravni izvor i da zato treba povući sve slike i molitve nastale na temelju njezinih viđenja. Ordinarijima je preporučeno da budu razboriti u povlačenju elemenata pobožnosti Božjemu milosrđu iz svojih župa.
„Nedugo nakon dekreta, 6. ožujka 1959., Sveti je oficij objavio novi dokument – proglas kojim zabranjuje širenje pobožnosti Božjemu milosrđu u obliku koji je prenijela sestra Faustina. Dokument je zabranio promicanje te pobožnosti i poruka sestre Faustine do donošenja konačnoga suda. Pitanje slika Milosrdnoga Isusa u crkvama prepušteno je prosudbi mjesnih biskupa. Slike koje su već bile izložene za čašćenje mogle su ostati ili biti uklonjene, ali nije bilo dopušteno postavljati nove. Taj proglas iz Vatikana općenito je bio shvaćen tako kao da je Sveta Stolica službeno odbacila štovanje Božjega milosrđa onako kako je zagovarala sestra Faustina. Zato je iz brojnih crkava diljem Poljske bilo skinuto mnoštvo slika Milosrdnoga Isusa“, piše Gorny, navodeći kako je tada i njezin postupak za beatifikaciju zastao na mrtvoj točki.
No, pojavljuje se tada Karol Woytila, budući papa Ivan Pavao II, koji je nakon smrti nadbiskupa Baziaka, upravo je on postao novi metropolit Krakova, a Gorny donosi sjećanje sestre Beate Piekut: “Godine 1964. obratila sam se nadbiskupu Wojtyłi s molbom da za vrijeme boravka u Vatikanu pokuša ispitati je li došlo vrijeme da se pokrene proces beatifikacije sestre Faustine.”
„Metropolit je spremno pristao pa je došavši u Vatikan na treće zasjedanje Drugoga vatikanskog sabora odlučio razgovarati o tome s kardinalom Alfredom Ottavianom, pročelnikom Svetoga oficija. Zapitao ga je znači li onaj proglas iz 1959., s negativnim mišljenjem o porukama sestre Faustine, da je potpuno isključena mogućnost njezine beatifikacije. ‘Ne samo da mi je bilo dopušteno, nego čak i naloženo da započnem s procesom beatifikacije, i to čim prije, dok još ima živih svjedoka’, prisjećao se Wojtyła godinama kasnije. Po povratku u Krakov metropolit je odredio da Dnevnik više nikome ne smije biti dostupan, pa ni svećenicima, i zabranio je citiranje toga djela. Ujedno je naložio da se sastave i distribuiraju molitve za beatifikaciju sestre Faustine. Dana 22. kolovoza 1965. Karol Wojtyła je zapisao: “Sa svih me strana pritišću da započnemo proces pa sam cijelu stvar povjerio pomoćnome biskupu Julianu Groblickom.” Dva mjeseca kasnije, 21. listopada, biskup Groblicki službeno je pokrenuo nadbiskupijski informativni postupak o životu, krjepostima i glasu svetosti sestre Faustine Kowalske“, piše Gorny u svojoj knjizi o sv. Faustini i fenomenu Božjeg milosrđa, koji je danas osvojio katolički svijet. A odluku o ponovnom štovanju Božjeg milosrđa potpisao je 1978. hrvatski kardinal Franjo Šeper, ondašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere.
Izvor: “Uzdam se”
