Nakon što je provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca objavio da privremeno zabranjuje javni svećenički rad poznatom i popularnom fra Vladimiru Vidoviću, javnost je ostala šokirana. A još više svi koji poznaju fra Vladimira ili surađuju s njim. Stotine poruka i poziva razmjenjivali su se tih dana uglavnom s istim sadržajem da je tako nešto nemoguće i nezamislivo. Ipak, iz neslužbenih izvora moglo se doznati da je prijavljen zbog spolnog uznemiravanja i u tom slučaju jedini mogući pristup bilo je izricanje takve mjere. Međutim, postavlja se pitanje je li ta procedura doista pravedna. Odnosno, što ako se dokaže da je prijava protiv fra Vladimira bila izmišljena i konstruirana, tko će mu vratiti dobar glas?
Seksualno zlostavljanje, tj. pedofilija definitivno je najveće zlo koje se uvuklo u Crkvu. I ne postoji ni situacija, ni riječi, ni postupci koji bi opravdali ijedan takav slučaj. Stoga je Crkva uvela rigorozne mjere prema prekršiteljima, a najviše zbog zataškavanja zlostavljanja u nedavnoj povijesti, koja su se u nekim zemljama mogla mjeriti u tisućama žrtava. Radi se, uglavnom, o zapadnom svijetu, koji je prožet svekolikom nastranošću, koja očigledno nije mimoišla ni Crkvu. Međutim, u Hrvatskoj se ni u kojem slučaju ne radi o masovnoj pojavi. Jedan od crkvenih insajdera tvrdi da je to zbog dugogodišnjeg komunističkog progona Crkve u Hrvata te da je komunizam proizvodio svećenike mučenike, a ne svećenike pedofile.
No bez obzira na to, Katoličku crkvu u Hrvatskoj obvezuju sve regule koje je Vatikan propisao posljednjih godina. Može ih se sve pronaći na internetskim stranicama HBK i mnogih biskupija. Poput, primjerice, “Smjernica za postupanje u slučajevima spolnoga zlostavljanja maloljetnika od strane klerika”, koji izrijekom definira što biskupi moraju činiti kada im se prijavi slučaj zlostavljanja. Na prvome mjestu zaštita je žrtve, a onda provođenje istrage. Sve mora ostaviti “pisani trag”, odnosno prijava za zlostavljanje podnosi se u pisanome obliku. U slučaju da se usmeno prijavi zlostavljanje ili da prijavitelj nije u mogućnosti sastaviti prijavu, učinit će to pred kancelarom ili bilježnikom biskupijske kurije i potpisati je, a oni će je odmah predati ordinariju. “Prijava mora sadržavati odgovarajuće indicije (ne mora nužno sadržavati i dokaz o krivnji)”, piše u Smjernicama, a biskup je dužan od žrtve ili prijavitelja zatražiti pisanu izjavu da će sudjelovati u istražnoj i dokaznoj fazi te “ako to okolnosti zahtijevaju, da sam prijavi mjerodavnim državnim tijelima”.
Kanonski, tj. crkveni proces odvojen je od državnoga, no biskupi su dužni surađivati s državnim pravosudnim tijelima. S druge strane, biskup nije dužan upoznati klerika s optužbama protiv njega i hoće li prema njemu poduzeti eventualne mjere. “U praksi je uvijek mjesnomu biskupu dana ovlast zaštite djece i maloljetnika ograničavanjem aktivnosti bilo kojeg klerika u njegovoj biskupiji” i ta ovlast proizlazi iz “vlasti ordinarija, pa je s tog naslova dužan donošenjem potrebnih mjera osigurati da djeca i maloljetnici i ne trpe štetu”. A ako se pak utvrdi vjerodostojnost navedenih djela, pa se i istraga drži suvišnom, biskup može klerika izravno prijaviti Kongregaciji za nauk vjere.
Pod pritiskom kako ne bi bili optuženi za prikrivanje zlostavljanja, biskupi, tj. u ovome slučaju provincijal, kao da žure u javnost s informacijama o poduzetim mjerama. Pri čemu je u drugome planu ugled i čast nekog svećenika. Odnosno, postavlja se pitanje hoće li lažni prijavitelj snositi neke sankcije. Dakako, uz nedvojbenu činjenicu da svećenik, ako je kriv, mora snositi najteže posljedice. No ponovno pitanje – što ako ipak nije?
