Najčešće se iz prvoga nastupa tek izabranog poglavara Katoličke crkve mogu iščitati glavne smjernice njegova budućeg pontifikata. Budući da se od pojave dima do izlaska na balkon kardinala Roberta Francisa Prevosta čekalo gotovo sat vremena (za Franju je trebalo 20-ak minuta) te da je zacijelo u tome vremenu pripremao svoj pozdravni govor, u njemu su sadržane glavne smjernice koje će sljedećih mjeseci i godina dobiti svoju puninu.
Na prvome mjestu može se primijetiti da se radi o pontifikatu kristocentričnosti. Novi je papa pozdravio svijet i grad onako kako započinje euharistijsko slavlje tj. pozdravom uskrsloga Krista „Mir sa svima vama“, rekavši kako bi želio da upravo taj pozdrav Krista kao dobrog pastira, koji je dao život za Božje stado, uđe u srca ljudi i da dosegne sve obitelji. „Svim ljudima, gdje god bili, svim narodima, cijelome svijetu: mir s vama. To je mir uskrsloga Krista – razoružani i razoružavajući mir, ponizan i ustrajan. Dolazi od Boga. Boga koji nas voli sve – bezuvjetno“, rekao je Lav XIV. pozivajući se ne na deklarativni ili politički mir, nego na nadnaravni mir koji je Krist upravo svojim uskrsnućem unio u svijet.
„Mi smo Kristovi učenici. Krist ide ispred nas. Svijet treba njegovu svjetlost. Čovječanstvo ga treba kao most da bi bilo dosegnuto od Boga i njegove ljubavi. Pomozite nam i vi, a onda i jedni drugima, da gradimo mostove – dijalogom, susretima – ujedinjujući se svi kako bismo bili jedan narod, uvijek u miru“, kazao je u svojem prvom obraćanju, naglasivši kako je on redovnik augustinac, sin svetog Augustina, čije je riječi citirao: „S vama sam kršćanin, a za vas biskup.” Naglasivši kako u tom smislu svi trebaju zajedno hoditi prema onoj domovini koju nam je Bog pripravio.
Upravo činjenica da je redovnik, baš kao što je Franjo bio isusovac, govori o njegovom duhovnom identitetu, koje s jedne strane baštini zajedništvo, a s druge misionarstvo. Tako je i sam bio misionarom u Peruu, gdje je postao i biskup. Iskusio je istu onu vrstu siromaštva s kojom je živio njegov prethodnik papa Bergoglio dok je bio nadbiskup u Buenos Airesu. To je opipljiv nastavak na južnoameričku crtu Franjina pontifikata i njega se neće smjeti zanemariti u potezima koje će vući njegov nasljednik u budućnosti.
Zanimljivo, on je istodobno i Amerikanac iz Chicaga i južnoamerikanac iz Perua i Europljanin podrijetlom, ali i Rimljanin kao prefekt Dikasterija za biskupe. Kao da je u svojem životnom hodu sabrao Crkvu sa svih strana svijeta. I ono što je najvažnije, ne pripada niti jednoj radikalnoj struji. Niti onoj koja bi Crkvu vratila stoljećima unatrag, niti onoj koja bi nekritički u Crkvu uvezla novovjeke trendove koji bi je posvjetovnjačili i razvodnili poruku Evanđelja. S jedne strane matematičke izobrazbe, s druge kao stručnjak za kanonsko pravo, osoba je koja čvrsto barata argumentima i logičkim silogizmima, pa Crkva može biti mirna da se radi o osobi koja će vrlo trijezno i neishitreno promišljati o svim potezima.
Poseban pozdrav uputio je Crkvi u Rimu, jer je on Rimski biskup, što je upravo Franjo često znao naglašavati. „Zajedno moramo tražiti kako biti misionarska Crkva, Crkva koja gradi mostove, koja gradi dijalog, uvijek otvorena da primi – poput ovog trga s raširenim rukama – sve, sve one koji trebaju našu ljubav, našu prisutnost, dijalog, ljubav“, poručio joj je. A da bi se shvatilo što za njega znači biti misionarom vidi se iz njegova odgovora u intervjuu kojega je dao Vatican Newsu 2023. kad je došao za prefekta Dikasterija za biskupe, rekavši kako se i dalje smatra misionarom.
„Moj poziv kao i svakog kršćanina je biti misionar, naviještati Evanđelje tamo gdje se nalazimo. Zasigurno se moj život jako promijenio: imam mogućnost služiti Svetom Ocu, služiti Crkvi danas, ovdje, iz Rimske kurije. Vrlo drugačija misija od one prije, ali i nova prilika da živim dimenziju svog života koja je jednostavno uvijek značila odgovoriti ‘da’ kada te upitaju za službu. U tom sam duhu završio svoju misiju u Perùu, nakon osam i pol godina kao biskup i gotovo dvadeset godina kao misionar, da bih započeo novu u Rimu“, kazao je tada, a sinoć je s balkona Apostolske palače na španjolskom na poseban način pozdravio prijatelje iz biskupije Chiclayo, u Peruu „gdje je jedan vjerni narod bio uz svoga biskupa, dijelio svoju vjeru i dao mnogo, jako mnogo da bi ostali Crkva vjerna Isusu Kristu“.
Može se kazati kako dijeli Franjin pogled na Crkvu i biskupe. Po njemu biskup prije svega treba biti „katolik“, tj. univerzalan, a ne biskup koji se usredotočuje samo na lokalnu dimenziju.
„Dobro je da biskup ima mnogo širu viziju Crkve i stvarnosti te da doživi univerzalnost Crkve. Također nam je potrebna sposobnost slušanja drugih i traženja savjeta, kao i psihološka i duhovna zrelost. Temeljni element identiteta je biti pastir, sposoban biti blizak članovima zajednice, počevši od svećenika kojima je biskup otac i brat. Živjeti tu bliskost sa svima, ne isključujući nikoga. Papa Franjo je govorio o četiri blizine: blizini Bogu, braći biskupima, svećenicima i cijelom Božjem narodu. Ne smije se prepustiti napasti da se živi izolirano, odvojeno u palači, zadovoljen određenom društvenom razinom ili određene razine unutar Crkve. I ne smije se skrivati iza ideje vlasti koja danas više nema smisla. Ovlast koju imamo je služiti, pratiti svećenike, biti dušobrižnici i učitelji. Često smo se brinuli za podučavanje doktrine, načinom življenja naše vjere, ali riskiramo zaboraviti da je naš prvi zadatak podučavati što znači upoznati Isusa Krista i svjedočiti našu blizinu Gospodinu. To je na prvom mjestu: prenijeti ljepotu vjere, ljepotu i radost poznavanja Isusa, znači da to i sami živimo te dijelimo to iskustvo“, kazao je u intervju.
Da će nastaviti putom kojega je zacrtao papa Franjo vidjelo se u riječima njegova obraćanja Crkvi Rima, Italije i cijeloga svijeta da želi da Crkva bude sinodalna Crkva tj. „Crkva koja hodi, Crkva koja uvijek traži mir, koja uvijek traži ljubav, koja nastoji biti blizu posebno onima koji trpe“.
Kao prefekt Dikasterija za biskupe vidio je da u procesu sinodalnosti s jedne strane ima biskupa koji otvoreno izražavaju strah, jer ne razumiju kamo ide Crkva.
„Možda više vole sigurnost odgovora koje su već isprobali u prošlosti. Zaista vjerujem da je Duh Sveti trenutno vrlo prisutan u Crkvi i da nas gura prema obnovi te smo stoga pozvani na veliku odgovornost življenja onoga što ja nazivam novim stavom. To nije samo proces, nije samo promjena nekih načina obavljanja stvari, možda organiziranja više sastanaka prije donošenja odluke. To je puno više. Ali to je također ono što možda uzrokuje određene poteškoće, jer duboko u sebi moramo biti sposobni prije svega slušati Duha Svetoga, što on traži od Crkve“, kazao je u intervjuu, naglasivši kako „moramo biti u stanju slušati jedni druge, prepoznati da se ne radi o raspravi o političkoj agendi ili samo pokušaju promicanja pitanja koja zanimaju mene ili druge“.
„Ponekad se čini da se sve želi svesti na želju za glasanjem i onda napraviti ono što je izglasano. Umjesto toga, riječ je o nečemu mnogo dubljem i sasvim drugačijem: moramo naučiti istinski slušati Duha Svetoga i duha traženja istine koji živi u Crkvi. Prijeći s iskustva gdje govori vlast i gdje je sve učinjeno, na iskustvo Crkve koja cijeni karizme, darove i službe koje postoje u Crkvi. Biskupska služba obavlja važnu službu, ali onda sve to trebamo staviti u službu Crkve u ovom sinodalnom duhu što jednostavno znači ići svi zajedno te zajedno tražiti ono što Gospodin od nas traži, u našem vremenu“, objasnio je Prevost svoju viziju sinodalnog puta, koju će sigurno nastaviti u svojem pontifikatu koji je jučer započeo.
Neke je crkvene analitičare njegov prvi istup podsjetio na istup pape Ivana Pavla II. s porukom „ne bojte se“, a neke čak i fizičkom sličnošću s njime. Zanimljiva bi mogla biti još jedna paralela s tim velikim njegovim prethodnikom, svetim Ivanom Pavlom II., a to je privrženost Blaženoj Djevici Mariji. Poznato je geslo pape Ivana Pavla II. Blaženoj Djevici Mariji „Totus tuus“. A novi je papa svoj pozdravni govor završio upravo molitvom „Zdravomarije“, koju je izmolio s desecima tisuća ljudi na vatikanskom trgu sv. Petra, rekavši kako „naša majka Marija uvijek želi hoditi s nama, biti nam blizu, pomoći nam svojim zagovorom i svojom ljubavlju“.
„Zato želim moliti zajedno s vama. Molimo zajedno za ovo novo poslanje, ali i za cijelu Crkvu, za mir u svijetu, i zazovimo ovaj poseban Marijin dar milosti – naše Majke“, poručio je u svojim prvim koracima papa Lav XIV., nasljednik Lava XIII. koji je također bio čovjek molitve i koji je, kao što je poznato, osobno napisao poznatu molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu, koja se čitav niz desetljeća molila na kraju misnoga slavlja.
