Točno je prošlo tjedan dana otkako su Crkva i svijet dobili novoga papu. Od svih komentara koji su nas u raznoraznim oblicima obasipali od „Habemus Papam“ naovamo, a u kojima sam zbog opisa radnoga mjesta i sam sudjelovao, najviše mi se svidjela samo jedna jedina rečenica. A to je ona koju je kolegica Vlatka Kalinić nakon izlaska Lava XIV. na balkon Apostolske palače napisala na svojem Facebok profilu: „Ne znam tko si, a već te volim.“ U toj rečenici kao da se sve saželo. I bijeli dim i jednosatno iščekivanje, i nedavni oproštaj od pape Franje i molitva Crkve za njega, kao i molitva za onoga tko će ga naslijediti. I njom nije izrečena ljubav kao emocija, nego ljubav kao sveobuhvatna činjenica kojom se čovjek cijelim svojim bićem veže uz odluku da mu je ljubav zapovjeđena Kristovim nalogom, baš kao u jučerašnjem misnom čitanju iz Ivanova evanđelja: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.“
Tako smo u ovih sedam prošlih dana o američkom kardinalu Robertu Prevostu tj. papi Lavu XIV. doznali mnogo toga. Možda čak i previše. Ali to je dio ljudske znatiželje i ne treba joj zamjeriti, pa čak ako se zanese i u raspravama treba li novoga papu zvati Leon ili Lav, kao što se posljednjih dana moglo vidjeti na našim društvenim mrežama. No usprkos tome što se o papi Leonu XIV. (zašto ne bismo bili slobodni koristiti oba oblika, tj. kao što su u Dalmaciji papu Franju nazivali papom Franom – op.) saznalo mnogo toga, kao da je jedna poveznica s njegovim prethodnikom Leonu XIII., po kojemu je uzeo ime, nedovoljno naglašena. Radi se naime o tome da je Leon XIII. bio poznat i po tome što je na kraju mise kao obveznu molitvu uveo svojevrstan mali egzorcizam tj. molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu. Ta molitva poznata je mnogim vjernicima i mnogi je često mole upravo u zaštiti od sotone i demonskih utjecaja, a mnogi i žale da se više ne moli na kraju misnoga slavlja.
Nastala je, kako bilježe dva izvora, u viziji pape Leona XIII. krajem 1884., kada je on nakon redovitog misnoga slavlja ostao zagledan iznad tabernakula nad oltarom. Problijedio je od straha i nakon što je ustao, jurnuo je u svoju sobu te kad ga je jedan od suradnika pitao što ga je uznemirilo, jer izgleda umorno i treba li nešto, odgovorio je: „Ne trebam ništa…“ U sobi je zapisao molitvu, koja je navodno nešto šire izgledala u svojem izvornom obliku, ali se sad moli kao: „Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali.“
Leon XIII. imao je, naime, zastrašujuće viđenje oblaka demona nad Rimom i njihovu prijetnju Crkvi prema jednoj verziji, a prema drugoj razgovor između Sotone i Isusa sličan onome Boga i Sotone u Knjizi o Jobu, u kojoj Isus prepušta Sotoni da kuša Crkvu. Stoga je papa Leon XIII. osobno sastavio molitvu za zaštitu i nakon pola sata od viđenja pozvao tajnika Kongregacije za bogoštovlje, predao mu list papira te mu rekao da odmah napisani tekst otisne i pošalje svim biskupima širom svijeta. Molitva se prakticirala, osobito na području Rima, sve do 60-ih godina kada je iščeznula u liturgijskim reformama. Baš kao i molitva „Zdravo Kraljice“ (Regina Caeli), koju je papa Lav XIV. otpjevao na iznenađenje mnogih na svojem prvom nedjeljnom Angelusu, kojega je predvodio s balkona Apostolske palače.
Pitanje je, zacijelo, samo trenutka kad će Leon XIV. izgovoriti molitvu Mihaelu Arkanđelu koju je sastavio njegov prethodnik. A tko zna, možda je ponovno vrati u neki molitveni opticaj. Jer ozbiljna vremena traže i ozbiljne molitve.
