Franjevac konventualac sa zagrebačkog Svetog Duha, iz crkve i samostana sv. Antuna Padovanskog, fra Stjepan Brčina (44) među najpoznatijim je i najpopularnijim svećenicima mlađe generacije u Hrvatskoj. S jedne strane tome je pridonijela njegova prisutnost na društvenim mrežama i veliki broj pratitelja zbog aktualnih sadržaja koji su pristupačni mladima, ali s druge strane nedvojbeno njegova aktivnost i neumornost u radu. I to upravo s mladima. Koji, primjerice, svakoga četvrtka tijekom akademske godine do posljednjeg mjesta ispune crkvu na Svetom Duhu na Duhovno-duhovitim večerima koje vodi fra Stjepan Brčina. A jedna od njegovih posebnih aktivnosti je i organizacija Antunovskog hoda mladih, urbano hodočašće od svetišta sv. Antuna u Sesvetskim selima do crkve na Svetom Duhu, što je bio i povod našega susreta s fra Stjepanom.
Evo nas uoči ovogodišnjeg Antunovskog hoda mladih, jesu li sve pripreme gotove?
Nalazimo se u završnici. Tehnički su i logistički detalji gotovo spremni, no ono što uvijek stavljamo na prvo mjesto jest duhovna priprema. Već mjesecima molimo za sve koji će doći.
To je srce cijelog hoda – da ne ostane samo na vanjskom, nego da svatko doživi živog Boga.
Iz godine u godinu raste broj hodočasnika, što privlači mlade ljude na Antunovski hod?
Iskustvo zajedništva, molitve i autentične vjere. Mladi danas traže smisao, a kad osjete da Bog nije ideja, nego živa osoba, vraćaju se i dovode druge. Hodom se širi glas o onome što se doživi i to je najljepša preporuka.
Kako je sve počelo?
Ideja se rodila nakon mog povratka iz Rima, gdje sam se bavio uličnom evangelizacijom. Pitali smo se što bismo slično mogli napraviti kod nas pa spojili dvije crkve posvećene sv. Antunu i tako stvorili duhovnu rutu kroz grad, ali s jasnim ciljem: donijeti Boga ljudima na ulice.
Zapravo, mladi su bili u središtu vašeg zanimanja otpočetka otkako ste došli na zagrebački Sveti Duh?
Apsolutno. Odmah po imenovanju na Sveti Duh počeo sam voditi Centar za duhovna zvanja, gdje smo pokrenuli razne inicijative za mlade. Duhovno-duhovite večeri, Antunovski hod, kampovi i Tečaj Filip. Sve to proizlazi iz susreta s mladima i njihovih potreba.
Kaže se kako je mladima najvažnije autentično svjedočanstvo, a vi ga upravo imate u svojem svećeničkom pozivu – kako je došlo do odluke da postanete svećenikom?
Mogu reći da sam bio ‘zapečaćen’ pozivom. Dogodio se kasnije, s 26 godina. No Bog uvijek zna pravo vrijeme. Poziv je dar, a ne vlastiti projekt. Kad sam osluškivao, osjetio sam mir i odlučio krenuti.
Tu je bio i jedan vrlo dramatičan trenutak utapanja u moru, gdje ste gotovo izgubili život?
Da, skoro sam izgubio život. Taj me je trenutak zaustavio i otvorio mi oči. Počeo sam više cijeniti život, ljepotu svakodnevice, odnose. Susret sa smrću zna otvoriti prostor za susret sa smislom. Meni je to bio preokret.
Zašto baš franjevac konventualac?
U njihovoj sam zajednici prvi put ozbiljno doživio Boga. Fra Tomislav Cvetko bio je osoba koja nas je okupljala, poticala, bila nam uzor. Osim toga, njihov stil života, duhovnost i otvorenost mladima snažno su me privukli. I da, svidio mi se i crni habit!
Nedavno smo se oprostili od pape Franje, zanimljivo je da vas je upravo on zaredio za svećenika?
Da, to je bila posebna milost. Zaređen sam tijekom Godine posvećenog života. Inače Papa ne zaređuje redovnike izvan rimske biskupije, ali te godine učinio je iznimku. To mi je ostalo kao dubok i snažan pečat u duhovnom pozivu.
Kakav, zapravo, treba biti današnji svećenik?
Najvažnije je da bude svoj i Božji. Ne da ispunjava tuđa očekivanja, već da živi u istini i autentičnosti. Ljudi ne traže savršenstvo, nego iskrenost. Ako svećenik živi ono što propovijeda, onda privlači i nadahnjuje.
Treba li biti influencer? Uostalom i vi ste prisutni na društvenim mrežama – koliko vas ljudi prati?
Ako pod tim podrazumijevamo prenošenje Božje riječi, onda da. Prisutan sam na društvenim mrežama i prati me više od 100.000 ljudi, ali nije stvar u meni, nego u sadržaju. Ljudi traže smisao, nadu, istinu. Ako to pronađu online, počet će tražiti i dalje i doći će do crkve.
Dobar dio njih dolazi, primjerice, na Duhovno-duhovite večeri svakog četvrtka u crkvu sv. Antuna na Sveti Duh?
U velikom broju. To je prostor gdje se kroz molitvu, klanjanje, slavljenje i svjedočanstva stvara zajedništvo koje se onda prelijeva na svakodnevicu. Društvene mreže su ulaz, ali cilj je susret uživo.
Postoji li virtualna duhovnost i kako na nju gledate?
Postoji, ali treba biti oprezan. Internet je pun svega, i dobrog i lošeg. Treba moliti Duha Svetoga za razlučivanje. Nažalost, mnogi danas šire vlastite ideje pod krinkom ‘duhovnosti’. No prava duhovnost vodi k Crkvi, sakramentima, Kristu.
Što je, po Vašem mišljenju, važno za suvremenog čovjeka i njegov susret s Bogom?
Osobni odnos. Ne religioznost, nego duhovnost. Razlika je u tome što jedno može biti forma, a drugo dubina. Potrebno je redovito zajedništvo s Bogom, osobna molitva i otvorenost.
A tvrdnje kako nam ne trebaju ni svećenici ni Crkva, nego odnos s Bogom možemo konzumirati osobno i individualno?
Bog nas može susresti bilo gdje, ali vjera se živi u zajedništvu. Crkva je mjesto gdje se primaju sakramenti i raste u vjeri. Sviđa mi se jedan citat koji kaže da nitko nije toliko grešan da ne može ući, niti toliko svet da mu ne treba Crkva.
Kakvo je Vaše iskustvo – znaju li ljudi moliti? Odnosno, kako ih upućujete da intenziviraju molitveni život?
Većina moli, ali ne zna kako moliti srcem. Misle da svećenik ima ‘bolju vezu’ s Bogom, ali Bog čuje svakoga. Bit molitve nije forma, nego vjera i predanost. Duh Sveti je protagonist molitve. Ako Njega uključimo, molitva postaje živa.
No netko će kazati kako usrdno moli, ali na njegove molitve Bog ne daje nikakva odgovora i ne uslišava ih?
Bog nikad ne šuti, ali odgovara drugačije nego što očekujemo. Ponekad je ‘ne’ najbolji odgovor. Vjera nije u tome da dobijemo sve što želimo, nego da vjerujemo i kad ne razumijemo.
Treba li se čovjek odreći svjetovnih stvari ako se okrene duhovnom životu?
Trebamo se osloboditi navezanosti na svjetovne stvari. Problem nije imati, nego ako nas ono što imamo drži u ropstvu. Ako je Bog na prvom mjestu, sve drugo ima pravo mjesto.
Ipak, u svijetu ste nitko ako niste uspješni, ugledni, bogati, dobro obučeni, ako ne izgledate super…
To je privid. Tko zna da je ljubljeno dijete Božje, zna koliko vrijedi, bez obzira na marku odjeće ili broj pratitelja. Pred Bogom smo svi isti. I na kraju, svi odlazimo praznih ruku, ali nadamo se punog srca.
Krade li današnja tehnologija Boga svojim razvojem suvremenom čovjeku?
Može, ali i ne mora. Sve ovisi o načinu korištenja. Tehnologija mora služiti čovjeku, a ne obrnuto. Ako se koristi za širenje dobra, može biti snažan alat evangelizacije. No ako zarobi čovjekovu pažnju, udaljava ga od bitnog.
I na kraju, za sve one koji bi se htjeli uključiti u Antunovski hod, kako to mogu učiniti? Ima li mjesta i za one koji nisu mladi ili ne mogu hodati…
Naravno! Ovogodišnji Antunovski hod se odražava 7. lipnja i otvoren je za svakoga, bez iznimke. Možete se priključiti bilo gdje duž rute: krećemo iz Sesvetskih Sela iz bazilike svetog Antuna Padovanskog u 10:30, prolazimo kroz Dubravu, Trg bana Josipa Jelačića, a završavamo na Svetom Duhu. Najljepše je, naravno, hodati od samog početka i osjetiti cijeli put, ali svatko je dobrodošao, bilo kada i bilo gdje.
Ne morate biti ‘mladi’ ni fizički spremni. Dovoljno je imati srce koje traži Boga. I za one koji ne mogu hodati ima mjesta: može se sudjelovati molitvom, prisutnošću, susretom na jednoj od postaja. Jer ovaj Hod nije samo hod koracima, već i srcem. To je zajedništvo, nada i traganje, a Bog uvijek nađe način da nam se približi kad Mu krenemo u susret. Geslo ovogodišnjeg hoda glasi: „Samo je put poniznosti put mudrosti.“
