Najdraži dio mog novinarskog posla uvijek su bila svjedočanstva ljudi. Osim što sam vrlo često i sama rasla potaknuta tuđim iskustvom, razumjela sam da se nitko ne može poistovjetiti s naizvan savršenim čovjekom koji nikada ne griješi, ne pada, nikada ne sumnja, ne postavlja pitanja. Ali u svjedočanstvu slabog čovjeka koji ipak nalazi put do Boga (ili Bog do njega) svi se možemo prepoznati. Takva svjedočanstva ohrabruju, tješe, podižu…
Posebno pamtim svjedočanstvo oca koji je izgubio jedva punoljetnu kćer i koji je svjedočio kako je nakon mnogih “Zašto?” upućenih Bogu jednostavno dobio duboku spoznaju da na neka “zašto” nikada neće dobiti “zato”, i da bi to trebao prihvatiti s povjerenjem u Boga. S tim prihvaćanjem u njegovu je dušu ušao mir. Nekoliko godina kasnije bilo mi je jasno zašto mi se to svjedočanstvo toliko urezalo u pamćenje i srce. Moj je brat u 38. godini života izgubio bitku s agresivnim karcinomom, iza sebe ostavio suprugu i troje male djece. Nisam postavljala pitanja Bogu “zašto”. Ne znam bi li mi ijedan “zato” donio utjehu. Odlučila sam vjerovati Bogu. On ga ljubi više od mene. I njegovu suprugu i njegovu dječicu. Vjerujem da moj brat živi. Ondje gdje ćemo se, nadam se, svi jednom ponovno sresti.
Zašto ovo pišem? Čitamo danas, na svetkovinu svetih Petra i Pavla u Djelima apostolskim kako je Petar bio uhićen i kako ga je Bog po anđelu izbavio iz zatočeništva. “Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega” (Dj 12, 5). Bog je uslišao njihove molitve i poslao anđela da oslobodi Petra, okovi su spali i Petar je izišao iz tamnice. Nekoliko redaka prije, u istom poglavlju čitamo kako je Herod pogubio Jakova, brata Ivanova. Nije bilo Božje intervencije. Nije bilo anđela. Zašto Bog spašava jednoga, a drugoga prepušta sudbini?
Dvadesetak godina nakon Petrova izbavljenja uslijedio je progon kršćana, ovaj put od cara Nerona. Petar je tad podnio mučeničku smrt na križu. Zašto ga Bog i tada nije spasio? Mogao je ponovno poslati anđela. Mogao je i Isusu u trenutku uhićenja poslati legije, sjetimo se njegove rečenice u Getsemaniju upućene Petru koji je posegnuo za mačem (evanđelist Ivan nam otkriva da je bila riječ upravo o Petru usp. Iv 18, 10):
“Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela?“ (Mt 26, 52-53)
Bog je, dakle, mogao izbaviti i svoga Sina od uhićenja i smrti. Ali nije. Kao što nije ni Jakova, ni Petra kasnije. Petar je prije smrti morao dovršiti povjereno mu poslanje. A mučenička smrt otvorila mu je vrata Raja. Spasenje se ne događa mimo križa, nego kroz njega. Uskrsnuće nije zaobišlo smrt – pobijedilo ju je.
I možda uistinu ne trebamo odgovore na sva svoja pitanja. Ono što trebamo jest povjerenje. Da Bog zna zašto. I da sve što čini – čini radi nas i radi ljubavi prema nama. I da smrt nije kraj. Jer današnji slavljenici, Petar i Pavao itekako su živi. I svojim primjerom života i nama pokazuju kako živjeti. Da i mi sa sv. Pavlom na koncu našeg zemaljskog putovanja možemo uskliknuti: “ Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2 Tim 4, 7-8)
