Tko vjeruje, neautentičnost torinskoga platna neće mu pokolebati vjeru. Tko ne vjeruje, teško da će povjerovati proglase li znanstvenici torinsko platno autentičnim. Podsjetimo se, radi se o pokrovnoj tkanini (grč. „sindōn“, tal. „sindone“) prvi put izloženoj 1345. u crkvi francuskoga grada Lireya. Na platnu je ortogonalna projekcija tijela mučenoga i ubijenog muškarca, u kojem su mnogi kršćanski vjernici stoljećima prepoznaju obris raspetoga Krista čije je tijelo nakon smrti bilo umotano u platno. Od kraja 16. stoljeća neobično se platno čuva u katedrali u Torinu, po čemu je poznato kao torinsko platno.
Premda je već zarana bilo sumnje u autentičnost platna, golem je interes pobudio tek fotografski negativ koji je 1989. slučajno snimio fotograf amater Secondo Pia. Naime, negativ je pokazao nešto što golim okom nije vidljivo – sliku lica muškarca na čijem su čelu vidljivi ožiljci. Ostalo je povijest; platno je do danas naširoko proučavana materija, predmet pobožnosti prema muci Kristovoj i znanstveni prijepor; dok jedni izjavljuju da su na njemu tragovi ljudske krvi te da podrijetlo otiska nije poznato ni objašnjivo, drugi ga smatraju srednjovjekovnim artefaktom koji je izradila ruka nepoznatog umjetnika. Sedamdesetih je godina nastala i posebna grana interdisciplinarne znanosti – sindanologija – koja znanstvenim metodama proučava podrijetlo slike na platnu. Onkraj znanosti, za jedne je platno sveta relikvija, za druge dojmljiva umjetnina a za treće krivotvorina.
Moraes ide, Marinelli ne ide?
Osobno me ne zanima podrijetlo torinskoga platna, nego način na koji mediji izvještavaju o njemu. Kako objasniti činjenicu da je niz medija nedavno izvijestio o članku 3D dizajnera Cicera Moraesa objavljenom u oxfordskom časopisu „Archaeometry“ 28. srpnja ove godine, u kojem zaključuje, na temelju digitalne analize, da je platno sindonrednjovjekovna preslika plitkoga reljefa, a kada je sindonologinja Emanuela Marinelli s još dvojicom autora u istome časopisu 2019. objavila članak koji potvrđuje tezu o antičkom podrijetlu platna, o tu vijest nije prenio nitko? Radi se o jednom među mnogim primjerima kako katoličke teme dobivaju javni prostor u pravilu tek kada su vijesti o njima negativno intonirane.
Tko još nije pročitao Orwellov kratki roman “Životinjska farma”, krajnje je vrijeme da to učini. U toj besmrtnoj alegoriji totalitarizma domaće se životinje oslobađanju čovjekova tlačenja i uspostavljaju vlastitu zajednicu s vlastitim pravilima, čiji je prvi zakon: „Sve su životinje jednake.“ Zahvaljujući aktivnostima svinja i pasa, međutim, to se pravilo s vremenom mijenja te na kraju glasi: „Sve su životinja jednake, ali neke su jednakije od drugih“. Savršena je to slika suvremenih glavnostrujaških medija. Naime, i Moraes i Marinelli objavili su članak u istom časopisu o istoj temi, no mediji će gromoglasno pisati o onome članku čiji zaključak ide u prilog negativnoj slici o kršćanskoj vjeri i tradiciji.
Digitalni modeli i kemijski sastav
Cicero Moraes brazilski je 3D dizajner specijaliziran za forenzičnu rekonstrukciju lica. Uspomoć posebnoga softvera, na temelju slike s torinskoga platna izradio je računalni 3D model ljudskoga tijela, a potom i projekciju plitkoga reljefa koji prikazuje ležećeg čovjeka. Zaključio je da je projekcija plitkoga reljefa kompatibilnija sa slikom na platnu, što ga je navelo na zaključak da je platno umjetnički rad iz srednjega vijeka, preslika reljefa, a ne mrtvački pokrov iz antičkoga doba. Njegov su članak mnogi mediji prokomentirali kao definitivnu potvrdu da je platno neautentično.
I dio hrvatskih medija u tome je, naravno, bio revan. Sindologinja Emanuela Marinelli, naprotiv, nije se pojavila u glavnostrujaškim medijima. Ona u Moraesovu radu vidi „računalno generiranu vježbu bez mnogo truda“ koja nište ne dokazuje, ali slijedi dominantan masmedijski narativ.
„Autor članka, Cicero Moraes, ograničava se na računalnu rekonstrukciju slike s Platna koristeći besplatan softver otvorenog koda koji svatko može preuzeti. (…) Ne želi se ni potruditi rekonstruirati ispravan položaj ruku i stopala, koji očito odražavaju tijelo na platnu“, prokomentirala je Marinelli u intervjuu za katoličku novinsku agenciju SIR. „Nije uzeo u obzir pognutu glavu i savijena koljena čovjeka s pokrova; Moraesov je model potpuno ispružen, i prema svojim vlastitim riječima, nije uzeo u obzir fizikalno-kemijski sastav platna“; pojasnila je Marinelli, napomenuvši da se autor članka referirao na do sada objavljene znanstvene članke koji mu idu u prilog, a ne i na njihove kritike. Sama je provela statističku studiju na temelju egzaktnih podataka kemijske analize platna, zajedno s T. Casabiancom, B. Torrisijem i G. Perangallom, no o njoj mediji nisu izvijestili. „O našem su važnom radu masovni mediji ostali nijemi, dok danas lažne vijesti postaju viralne“, istaknula je Marinelli. „Platno je relikvija koja fascinira i dira. Ono je snažan svjedok Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je inspiriralo mnoga obraćenja. To može iritirati samo one koji se protive kršćanstvu“, prokomentirala je.
Horda znanstvenika i otvoreno pitanje
Početak znanstvenih istraživanja platna bila je već spomenuta fotografija Seconda Pije. 1977. utemeljen je međunarodni istraživački projekt „Torinsko platno“ (STURP) na čelu s trima vodećim znanstvenicima – Johnom Jackson, Ericom Jumper i Williamom Motternom – i preko 40 uključenih stručnjaka. Na temelju mikroskopskih analiza platna, jedan je od njih – Walter McCrone – postavio teoriju pigmenta – zaključivši da ono da potječe iz 14. stoljeća, te da su mrlje na njemu plod pigmenta kakvim su se služili onodobni slikari, a ne ljudske krvi.
Drugi su odlučno tvrdili da je boja na platnu organskoga podrijetla. 1981. završno izvješće STURP-a isključilo je mogućnost korištenja boje i potvrdilo da se na platnu nalaze tragovi ljudske krvi. Izjavili da nisu u stanju objasniti kako je otisak nastao, te da je neobično što muškarcu s platna nisu probijene šake nego zapešća, što odudara od srednjovjekovne ikonologije. Neki su znanstvenici na temelju analize pomoću ugljikovih izotopa kasnije zaključili da platno datira iz srednjega vijeka, dok su drugi to osporili – navodeći vrste peluda prisutnih u platnu tipičnih za Bliski istok, koje mogu datirati iz antičkoga doba. Podrijetlo je slike na platnu do danas ostalo nejasno. Zanimljivo je što stranica Wikipedije posvećena torinskom platnu obilato navodi članke i studije koji osporavaju njegovu autentičnost, dok većinom prešućuje ili proglašava rubnima teorije i teze koje joj govore u prilog, a koje je moguće pronaći na mrežnoj stranici shroud.com. To, naravno, ne govori ništa o autentičnosti platna, ali govori o pristranosti wiki-autora.
Crkva o platnu – službeno i neslužbeno
Papa Julije II. početkom 16. stoljeća odobrio je javno štovanje platna, no Katolička Crkva do danas službeno ga nije proglasila ni autentičnim ni neautentičnim, ostavljajući taj sud znanstvenicima a štovanje na izbor vjernicima. Posljednjih nekoliko papa bilo je sklono štovanju platna a papa Franjo 2013. govorio je o njemu kao „ikoni mučenoga i raspetoga čovjeka“, koji „nas poziva na razmatranje Isusa iz Nazareta“. “Pridružit ću se molitvi ovome presvetom platnu putem medija, gledajući u lik čovjeka oslikanoga u platnu. U njegovom licu vidimo i lica mnogih naših bolesnih braće i sestara, poglavito onih koji su ostali sami i nezbrinuti. Kao kršćani, u svjetlu Svetoga pisma, mi u ovoj presvetoj tkanini pronalazimo Gospodina Isusa, koji je bio razapet, umro na križu i potom uskrsnuo“, napisao je papa Franjo 2020. kada je platno javno izloženo i pohodilo ga je oko dva milijuna vjernika. Platno je, povijesno gledano, doprinijelo razvoju pobožnosti prema Svetom Licu, tj. razmatranje Kristove muke, smrti i uskrsnuća potaknuto promatranjem Isusova izranjena lica. Platno štuju i neke druge kršćanske denominacije – baptisti, metodisti, prezbiterijanci, pravoslavci, pentakostalci, a neki luterani priznaju njegovu didaktičku i duhovnu vrijednosti.
Mnogo buke – za što?
U srednjem vijeku štovanje relikvija u Crkvi bilo je veoma prisutno, a i danas je živo. Razlog je jednostavan; tjelesna smo bića koja imaju potrebu vidjeti i dotaknuti, kako bi doživjela svjedoke vjere prije nas. Kako bi doživjeli Boga koji je duh i najveća tajna. Evanđelje je puno prizora u kojima ljudi dodiruju Isusa i on njih, a žena koja je bolovala od krvarenja vjerovala je da će ozdraviti dotakne li se tek njegove haljine. Ipak, relikvije i čuda ne mogu biti temelj vjere.
„Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“ Isusove su riječi upućene Tomi u Iv 20, 29. Autentičnost torinskoga platna nije presudna za moju vjeru i vjeru Crkve općenito. Osobno sam sklonija teoriji o srednjovjekovnom podrijetlu platna, s tim da zapravo ne znam je li autentično ili nije. No medijski tretman platna pouzdan je dokaz nečeg drugog; pristranosti aktivistički nastrojenih medija, koji se redovito kunu u pluralizam, a vrlo su isključivi i nepravedni. Odgovor na pitanje zašto nisu prenijeli vijesti o člancima koji govore u prilog autentičnosti torinskoga platna jednostavan je – time bi sugerirali da je kršćanstvo nešto smisleno, što ima svoje mjesto u javnom prostoru. I da ono što platno uprizoruje – patnja – može biti otkupiteljska. A to preokreće reduciranu sliku svijeta koju mediji stvaraju i održavaju. Pa kad je čak i Richard Dawkins – perjanica novoga ateizma! – izjavio da je kulturološki kršćanin i da ne bi bilo dobro da se sruše divne engleske crkve – tu pameti nema. Glavnostrujaški masovni mediji u pravilu širokogrudno objavljuju sadržaje u kojima se katolicizam kritizira ili ismijava. Naravno, o islamu na taj način (u pravilu) ne pišu. A kada je u srpnju 2024. trebalo kritizirati blasfemičnu izvrnutu „Posljednju večeru“ na otvorenju Olimpijade u Parizu – prvi su dostojanstvo Božjega poslanika Ise alejhi selam (Isusa), sina Merjamina (Marijina), branili muslimani.
