P. ANTO BOBAŠ – RUKE MOJE MAME: Na rukama moje mame bili su križevi. Ne jedan. Mnogi. Sicane iglom, u proljeće, oko svetog Josipa…

Ovo su zadnje fotografije ruku moje mame. Uslikane tri dana prije njezine smrti. Ruke oslabljene. Križevi pod kožom. I među prstima – krunica. Kao i cijeli život. Sicane križeve nosila je desetljećima. Krunicu je držala do posljednjeg daha. Nije to bio simbol za javnost. To je bilo disanje.

Autor: P. Anto Bobaš
event 20.02.2026.
Photo: p. Anto Bobaš

Ne volim podjele. Ne podnosim ih. Posebno ne podjele među Hrvatima. Za mene ne postoje “oni” i “mi”. Hrvati su jedan narod posvuda po svijetu. I dok se danas raspravlja o simbolima, pjesmama i interpretacijama, ja se ne vraćam polemikama. Ja se vraćam rukama svoje mame.

Sicanje – križ koji se nosi

Na rukama moje mame bili su križevi. Ne jedan. Mnogi. Sicane iglom, u proljeće, oko svetog Josipa – kad se, kako je govorila, “gora osipa”. To nije bio ukras. Nije bio folklor. Nije bio bunt. To je bio zavjet.

U vremenima osmanske vlasti, kad su katolici bili nezaštićeni, uzimala se igla. Ugljen, čađa, mlijeko, med. Križ se utiskivao u kožu – bolno i svjesno. Ne da bi se provociralo. Ne da bi se mrzilo. Nego da bi se ostalo ono što jesi.

“Ja sam Kristova”

Sicanje je bilo obrana dostojanstva. Tiha, ali nepokolebljiva. Mi smo to kao djeca slušali iz prve ruke – iz usta naše Mame. Pričala nam je kako su djevojke jedna drugoj sicale križeve. Kako je boljelo. Kako je znalo poteći i krvi. Ali križ se nije brisao.

Tišina Srebrene Bosne

Hrvati središnje Bosne stoljećima su živjeli “između”: između carstava, religija i velikih politika. Naučili su čuvati identitet u obitelji, a ne izvikivati ga na trgovima. Naučili su trpjeti bez ogorčenosti. Možda zato nekima djeluju tihi. Povučeni. Meki. Ali tišina nije slabost.

Sicanje je dokaz. Ta baština nije vlasništvo jednog kraja. Ona je dio povijesti cijelog naroda. Jer križ koji je sican u Bosni – križ je Kristov. A Krist ne poznaje granice.

Jedinstvo bez mržnje

Danas se lako podijelimo. Lako posegnemo za teškim riječima. Ali sicanje nas uči drugačije. Može se nositi rana, a da se ne postane ogorčen. Može se biti obilježen križem, a da se ne mrzi. Moja mama nikada nije govorila protiv drugih. Nikada nije huškala. Nikada nije dijelila Hrvate. Držala je krunicu. Držala je kuću. Držala je vjeru.

A moj Tata je znao reći jednu jednostavnu, ali duboku stvar: “Znaš kako izgleda zvono? Otac je samo kaiš koji ga drži. Ali majka je zvono. Ona stalno zvoni – govori, savjetuje, opominje i odgaja svoju djecu.” To je bila njezina snaga.

Tri dana prije odlaska

Ovo su zadnje fotografije ruku moje mame. Uslikane tri dana prije njezine smrti. Ruke oslabljene. Križevi pod kožom. I među prstima – krunica. Kao i cijeli život. Sicane križeve nosila je desetljećima. Krunicu je držala do posljednjeg daha. Nije to bio simbol za javnost. To je bilo disanje.

Ti križevi nikada nisu postali oružje. Bili su znak vjernosti Svetom Križu Spasitelja Isusa Krista. I kad je odlazila s ovoga svijeta, nije nosila parole. Nosila je krunicu.

Zašto mi je to važno

Sicanje mi je važno jer pokazuje da se identitet može braniti bez mržnje. Da se narod može voljeti bez isključivanja drugih. Da se križ može nositi bez da ga pretvoriš u zastavu protiv nekoga. Od Srebrene Bosne do Zagreba. Od Hercegovine do Dalmacije. Od Australije do Kanade. Jedan narod. Jedan križ. Jedna vjera.

Križ urezan u kožu moje mame nije bio znak protiv nekoga. Bio je znak pripadnosti Kristu. I dok god budemo znali nositi križ tako – u srcu, bez mržnje, s vjerom – nećemo se izgubiti.

Pročitaj više

Posljednjih nekoliko godina susrećem se s mnogo Ukrajinaca u Međugorju i u Ukrajini. I sam budem zapanjen kada vidim koliko njima znači Međugorje, Gospina blizina, molitva… Međugorje im daje nadu u bolje sutra, po molitvi dobivaju mir u svojim srcima. Mnogi roditelji plaču nad ubijenom djecom, žene za muževima, djeca za roditeljima. No Gospina blizina ih umiri i dadne im snagu da mogu nastaviti svoj život, bez mržnje, bez osvete.

Ono što se u 19. stoljeću sramotno nazivalo “iskušenjem melankolije”, moderni pastiri i liječnici bez oklijevanja dijagnosticiraju kao teški oblik kliničke depresije.

Taj događaj prepoznala je i službena Crkva pod nazivom „prvih sedam dana ukazanja“, kako je zbivanja od 24. lipnja do 3. srpnja 1981. nazvalo Međunarodno istražno povjerenstvo Svete Stolice za Međugorje, koje je 2010. osnovao papa Benedikt XVI. i vodstvo povjerio kardinalu Camillu Ruiniju, koji je nedavno preminuo.