Svojedobno, kad je fra Zvjezdan Linić uoči blagdana Velike Gospe napisao kako bi „vjerojatno malo vjernika hodočasnika moglo točno definirati sadržaj ovog najvećeg blagdana Blažene Djevice Marije“, zacijelo nikoga nije htio time omalovažiti, nego upravo suprotno, odati poštovanje dubini vjere kojom se ljudi odazivaju i hodočaste upravo 15. kolovoza u marijanska svetišta. „Ljudi vjernici, hodočasnici, jednostavno znaju da je to Velika Gospa, ili čak u sjeverozapadnoj Hrvatskoj da je to Velika Maša. To je dan kad se ide Gospi hodočastiti, dan kad se čovjek može izmoliti, ispuniti svoje zavjete, preporučiti, napjevati do mile volje. To je jednostavno raspjevani blagdan“, zapisao je pater Zvjezdan, dodavši kako Veliku Gospu vjernici najprije prepoznaju „u poniznoj službenici koja je prihvatila Božji izazov i svoj je život uskladila s Božjom riječju: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’“
Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo prilika je da se kroz lik Kristove majke obnovi sjećanje kako na njezinu ulogu u Kristovu životu, tako i na njezinu ulogu u Crkvi, koja se ponekad prilagođava našim ljudskim kriterijima, pa naša slika Marije zna biti „tako meka i sladunjava“, kako veli američki kontemplativac fra Richard Rohr. No ta slika nije cjelovita, kako kaže Rohr i prema njemu je „Marija prikazana pretjerano ženskasto, premeko, preslatko, previše vuče na Disneyland. Nema u njoj snage, moći, već je to jedna slatka žena u plavome. To također čini Mariji protuuslugu. Ona je tako mnogo više od toga!“
„Da smo imali sreće upoznati Mariju, Isusovu majku uživo, siguran sam da bismo vidjeli u njoj odlučnost i slobodu. Siguran sam da je plesala na vjenčanju u Kani, a ne sjedila po strani sa buketom cvijeća i rekla: ‘Ah, ne, ja sam sveta djevica.’ To je žena puna snage, života i smisla“, kaže Rohr.
Pozivanje na tu njezinu snagu, život i smisao treba biti blagdanska vodilja ovih dana i u životima vjernika, koji hodočaste na Veliku Gospu u marijanska svetišta diljem zemlje. Prisjetiti se, primjerice, Marijna neugodna položaja u ondašnjem čvrsto povezanom židovskom društvu u prvome stoljeću u trenutku kada joj anđeo donosi vijest o tome da će postati Bogorodicom, poruka je itekako snažna i za današnje vrijeme.
„Zaručenu ženu koja je zanijela zakon je smatrao preljubnicom koju čeka smrt kamenovanjem. Marija i Josip sigurno su se morali suočiti sa sramotom i ruganjem obitelji i susjeda“, piše protestanski evangelizator Philipe Yancey i citira britanskog novinara, satiričara i apologetu Malcolma Muggeridgea, koji primjećuje da je činjenica kako bi u naše vrijeme, s klinikama za planiranje koje nude prikladne načine za ispravljanje “pogreške” koja bi mogla nanijeti sramotu obiteljskom imenu, “u postojećim okolnostima bilo izuzetno nevjerojatno da bi Isusu uopće bilo dozvoljeno da se rodi“.
„Marijina trudnoća, u siromašnim prilikama i s nepoznatim ocem, bila bi očito slučaj za pobačaj; a njezina priča, da je začeće posljedica intervencije Svetog Duha, ukazivala bi na potrebu za psihijatrijskim liječenjem i još pojačala uvjerenje da trudnoću treba prekinuti. Tako bi naš naraštaj, kojemu je Spasitelj potrebniji, možda, nego ijednome koji je postojao, bio suviše human da dopusti da se takav rodi”, veli Muggeridge, no djevica Marija, čije roditeljstvo nije planirano, reagirala je drukčije. Saslušala je anđela, razmislila o posljedicama i odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”
Crkva u toj Marijinoj snazi prepoznaje svoju snagu i danas crpi svoju vjeru, identificirajući se sa snagom koju mogu imati samo žene i majke. Zato će Velika Gospa i ove godine biti prilika za obnovu vjere, sjećanja i ljubavi prema Mariji.
