Nakon što su njegove riječi iz Sinja, na kraju misnog slavlja za Veliku Gospu, podigle golemu prašinu u javnosti, razgovarali smo s gvardijanom i upraviteljem Svetišta Gospe Sinjske fra Marinkom Vukmanom.
“Potpuno razumijem novinare kojima je časna profesija da izvještavaju sa važnih događaja pa u tom smislu poštujući novinarsku profesiju u duhu fratarske i kršćanske otvorenosti odgovaram. Žalim da to nisam i mogao učinio i ranije jer sam bio zauzet brojnim pastoralnim obvezama”, rekao je fra Marinko Vukman, koji intervju dao samo našoj redakciji i koji nam je ustupio svoj integralni govor, kojega možete pročitati ovdje.
Fra Marinko, sve gori nakon Vašeg govora na kraju mise na Veliku Gospu – kako ste kao svećenik mogli kazati ikome neka pati i neka umre u toj patnji?
– Taj govor održao sam na kraju središnjeg euharistijskog slavlja na svetkovinu Velike Gospe u Sinju. Bio je to zahvalni govor u teološkom smislu, jer sam i sam teolog, i zato je moj govor bio oblikovan u tom duhu – obraćen svima, pred desecima tisuća okupljenih vjernika, ali i pred onima koji su slavlje pratili uživo putem televizije, radija i društvenih mreža.
Nikada nije bila moja nakana povrijediti bilo koga, nego snažno podsjetiti na ono što Sveto pismo jasno govori. Prorok Ezekiel svjedoči: ‘Ako se bezbožnik ne obrati, umrijet će u svom grijehu’ (Ez 33,9). I Isus sam kaže: ‘Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima’ (Iv 8,24). Dakle, nije riječ o proklinjanju niti o želji da ikome bude zlo, nego o ozbiljnoj istini vjere – da zatvorenost Bogu i ustrajavanje u grijehu vodi u propast.
Ako je netko moje riječi shvatio drukčije, kao osobni napad ili prokletstvo, onda nije uhvatio njihovu pravu nakanu. Ja sam u svom stilu želio naglasiti ozbiljnost obraćenja, a ne poželjeti ikome patnju ili smrt.
Je li takva izjava uopće kršćanska?
– Da, moja izjava jest kršćanska – i to u svojoj srži. Kršćanska vjera nikada ne uljepšava istinu niti skriva ozbiljnost posljedica grijeha i odbacivanja Boga. Isus Krist nije govorio samo o ljubavi i milosrđu, nego i o sudu, obraćenju i posljedicama života bez Boga. Kršćanska istina promatra stvarnost Boga i stvarnost čovjeka: Bog je ljubav, ali i pravedan, a čovjek je stvoren u slobodi i pozvan da slobodno odgovori na Božju ljubav.
Moje riječi nisu bile izraz osude, nego teološka opomena utemeljena na Svetom pismu. Kršćanska je ljubav upravo u tome da čovjeka upozorimo kada ide putem koji vodi u propast. Šutnja bi bila neodgovorna. Reći istinu, pa i onda kada ona zvuči teško, jest kršćanski čin.
Udarili ste nemilo i po Daliji Orešković. Je li svetkovina Velike Gospe prigoda za takav obračun?
Ne radi se ni o kakvom osobnom obračunu. Upotrijebio sam izjavu gospođe Dalije Orešković, javne osobe, kao primjer u stilski obilježenom govoru, ne ulazeći u njezine osobne kvalitete. Ono što je izjavila u javnom prostoru podložno je teološkom razmišljanju i, u skladu s demokracijom, javnoj kritici. Isto tako, kao što bilo tko ima pravo komentirati javne izjave javnih osoba, i ja imam pravo to učiniti, u duhu teologije, Svetog pisma i ljubavi prema ljudima.
Svetkovina Velike Gospe i moj govor bili su usmjereni na promišljanje o životu, vjeri i odgovornosti pred Bogom, a ne na osobne napade ili sukobe. Nikada nisam napadao niti ulazio u sukobe, jer je to strano mojoj osobnosti i mom svećeničkom pozivu.
Očito ste bili iziritirani. Hoćete li pružiti ruku pomirenja onima koje su povrijedile vaše riječi?
– Želim jasno reći da nije bilo izritiranosti u mom govoru – to je izraz koji je prejak. Moj govor na kraju središnjeg euharistijskog slavlja bio je stilski obilježen i usmjeren na razmišljanje o životu i vjeri. Poznat sam po suradnji s ljudima iz raznih društvenih sredina, otvorenosti prema svakom čovjeku i uistinu nemam nikakve zadrške. Uvijek ću pružiti ruku, bilo kome, bilo kada. Ured gvardijana Franjevačkog samostana u Sinju otvoren je za svakoga dok god sam ja na toj službi – ne samo za ljude iz Sinja i Cetinskog kraja, već i za gospođu Daliju Orešković, za sve novinare s kojima sam uvijek imao dobru suradnju i za sve ljude dobre volje.
Je li itko iz crkvene hijerarhije reagirao na sve što se dogodilo, formalno ili neformalno?
Središnjim euharistijskim slavljem na Trgu dr. Franje Tuđmana, na kojem sam održao zahvalni govor, predsjedao je splitsko-makarski nadbiskup metropolit mons. Zdenko Križić, a koncelebriralo je nekoliko svećenika, među kojima i provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Siniša Balajić. Najbolji odgovor na moj zahvalni govor bio je svečani blagoslov oca nadbiskupa cijelom narodu, kao i veliki pljesak ljudi koji su moj govor razumjeli, stotine i tisuće poruka i čestitki koje sam primio. Jer sam govorio onako kako i obično govorim u Bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske, na teološki način, u otvorenosti istini i ljubavi prema svakom čovjeku. Jedina reakcija koju sam dobio bila je da mnogi naslovi u novinama, na portalima, (a neki naslovi i informacije u novinama i portalima su zaista krivi kao npr. da sam predvodio misno slavlje, da sam održao propovijed što je neistina…) i druge reakcije zapravo ne odgovaraju sadržaju izrečenog govora i promašuju smisao svega što sam rekao u zahvalnom govoru.
