Fra Clodovis Boff (r.1944.), servit, mlađi je brat Leonarda Boffa, korifeja ‘teologije oslobođenja’. I Clodovis je bio u tome društvu do izbora kard. Ratzingera za Papu. Tada je načinio odmak od ‘teologije oslobođenja’ i razišao se s vlastitim bratom 2006. Napisao je svoj ‘statement’ u Brazilskoj teološkoj reviji 2007. izjavivši da je „pogreška postojeće teologije oslobođenja u tome što je siromahe i siromašne stavila na mjesto Isusa Krista, stvarajući od njih fetiš i degradirajući Krista na sporedni lik; dok je Krist učinio upravo suprotno: On se stavio na mjesto siromašnih kako bi ih učinio (su)dionicima svoga božanskog dostojanstva.“ Clodovis je promijenio smjer i poziva latinoamerički episkopat da prestane sa svojim društvenim mantrama i vrati se govoru o Kristu i navještaju spasenja.
Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. pokušali su ispraviti taj pristup teologije oslobođenja. Prvi je putovao na konferenciju CELAM-a u Puebli 1979. i predložio Socijalni nauk Crkve kao alternativu teologiji oslobođenja. Završni dokument CELAMA-a u Santo Domingu 1992., sadržavao je značajne ispravke. U svibnju 1996. kardinal Ratzinger održao je konferenciju u Guadalajari pod naslovom “Vjera i teologija u našem vremenu”. Posebno je govorio o sekularnom učinku teologije oslobođenja, tvrdeći da je njezin učinak bio desakralizacija latinoameričkog društva, favorizirajući relativizam kao dominantnu filozofiju: „Otkupljenje postaje politički problem“. Ta je teologija ostavila opustošeni prostor, tražila spasenje od onoga što je trebalo biti spašeno i učila vjernike sumnjama, sukladno marksističkoj filozofiji sumnje.
U lipnju je Clodovis uputio otvoreno pismo biskupima Latinoameričkog i karipskog biskupskog vijeća (CELAM) pitajući ih: „Koje sam dobre vijesti pročitao u vašem završnom dokumentu? Oprostite mi na iskrenosti: Niti jednu. Vi, biskupi CELAM-a, uvijek ponavljate istu staru glazbu: društveno, društveno, društveno. I to se događa već više od pedeset godina.” Vapaj: Dajte nam napokon nešto katoličko, katoličku poruku!
Nudimo ovdje prijevod otvorenog pisma koje je bivši teolog oslobođenja Clodovis Boff poslao latinoameričkom episkopatu, a koje je imalo veliki odjek zbog razmišljanja sadržanih u pismu.
Draga braćo biskupi,
Pročitao sam poruku koju ste krajem svibnja poslali na kraju svoje četrdesete skupštine održane u Rio de Janeiru. Koje sam dobre vijesti tamo pronašao? Oprostite na mojoj iskrenosti, ali zbilja nikakve. Vi, katolički biskupi Latinoameričkog i karipskog biskupskog vijeća (CELAM), uporno ponavljate isti stari refren: društvena pitanja, društvena pitanja, društvena pitanja – i to činite već više od pedeset godina. Draga braćo, ne uviđate li da je ta melodija postala dosadna? Kada ćete nam donijeti radosnu vijest o Bogu, Kristu i njegovu Duhu? O milosti i spasenju? O obraćenju srca i meditaciji o Riječi? O molitvi, klanjanju i pobožnosti Majci Gospodinovoj? Ukratko, kada ćete konačno prenijeti istinski religioznu i duhovnu poruku?
Upravo je to ono što nam danas najžurnije treba i ono što očekujemo svih ovih godina. Kristove riječi padaju mi na pamet: Djeca traže kruha, a vi im nudite kamen (Mt 7,9). Čak se i sekularni svijet umorio od sekularnosti i sada traži duhovnost. Pa ipak, vi im i dalje nudite društveno, uvijek više društvenog – i tek mrvice duhovnog. Promislite, vi ste čuvari najvećeg blaga, upravo onoga što svijetu najviše treba, a ipak, nekako, to zadržavate i skrivate. Duše žude za nadnaravnim, a vi im ustrajno dajete ono samo prirodno. Ovaj paradoks je očit čak i u župama: Dok laici radosno pokazuju simbole svoga katoličkog identiteta (križeve, medalje, velove, majice s vjerskom tematikom), svećenici i časne sestre kreću se u suprotnom smjeru, često se pojavljujući bez ikakva vidljiva znaka svog poziva i identiteta.
Ipak, bez oklijevanja izjavljujete da čujete „vapaj“ ljudi i da ste „svjesni današnjih izazova“. Ali dopire li vaše slušanje dovoljno duboko ili je samo površno? Kad čitam vaš popis današnjih „vapaja“ i „izazova“, ne vidim ništa osim onoga što čak i najobičniji novinari i sociolozi već ističu. Ne čujete li, draga braćo, da se iz dubina svijeta danas diže zastrašujući vapaj za Bogom – vapaj koji čuju čak i mnogi sekularni analitičari? Nisu li i ne postoje li Crkva i njezini službenici upravo zbog toga da bi slušali i čuli taj vapaj te odgovorili istinitim i potpunim odgovorom? Za društvene vapaje imamo vlade i nevladine organizacije. Dakako, Crkva ne može ostati odsutna u tim područjima, ali ona ondje nije protagonist. Njezino specifično i više polje djelovanja upravo je odgovoriti na vapaj za Bogom.
Znam da vas biskupe javno mišljenje neprestano pritišće da se izjasnite i identificirate kao progresivni ili tradicionalisti, desničari ili ljevičari. Ali jesu li to prikladne kategorije za biskupe? Niste li vi, naprotiv, ljudi Božji i službenici Kristovi? O tome je sveti Pavao nedvosmislen: „Tako, neka nas svatko smatra slugama Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih“ (1 Kor 4,1). Crkva je prije svega Sakrament spasenja, a ne samo društvena institucija, progresivna ili neka druga. Crkva postoji da bi naviještala Krista i njegovu milost. To je njezin središnji fokus, njezina najveća i trajna misija. Sve ostalo je drugorazredno. Oprostite mi, braćo, ako samo ponavljam ono što već znate. Ali ako je to slučaj, zašto ništa od toga nije vidljivo u vašoj poruci – ili u dokumentima CELAM-a općenito? Čitajući ih, ne možemo a da ne zaključimo kako primarna briga Crkve na našem kontinentu nije Kristovo djelo i stvar te spasenje koje nam je on donio, već društvena pitanja poput pravde, mira i ekologije – pitanja koja poput otrcana refrena ponavljate u svojoj poruci.
U samom telegramu što ga je papa Lav poslao predsjedniku CELAM-a izričito se naglašava žurna „potreba da imamo na umu kako je Uskrsli… onaj koji štiti i liječi Crkvu, vraćajući joj nadu“. Sveti Otac vas je također podsjetio da je prava misija Crkve, njegovim riječima, „izaći u susret tolikoj braći i sestrama, naviještati im poruku spasenja Isusa Krista“. Pa ipak, kako ste odgovorili Papi? U pismu koje ste mu napisali nema odjeka tih papinskih opomena. Niste ga zamolili da vam pomogne održati živim sjećanje na Uskrslog Gospodina ili da naviještate spasenje u Kristu, već da vas podrži u vašoj borbi za „promicanje pravde i mira“ i „osudi svih oblika nepravde“. Ukratko, ono što ste Papi prenijeli bio je isti stari refren – „društvena pitanja, društvena pitanja, društvena pitanja“ – kao da to nikada prije nije čuo netko tko je desetljećima djelovao među nama.
Možda ćete reći: „Ali te istine trebamo uzeti zdravo za gotovo! Ne moramo ih stalno ponavljati.“ Ne, draga braćo; moramo ih svakodnevno ponavljati, s obnovljenim žarom, inače će se izgubiti. Da nije potrebno stalno ponavljanje, zašto bi vas papa Lav podsjećao na njih? Svi znamo što se događa kada muškarac uzima zdravo za gotovo ljubav svoje žene i ne uspijeva je njegovati. Ova se istina beskrajno više odnosi na našu vjeru i ljubav prema Kristu.
Istina je da vaša poruka sadrži rječnik vjere – vidim riječi poput “Bog”, “Krist”, “evangelizacija”, “uskrsnuće”, “Kraljevstvo”, “poslanje” i “nada”. Ali one se pojavljuju samo na uopćen način, bez ikakve jasne duhovne supstance. Razmotrite prve dvije riječi, temeljne za našu vjeru: “Bog” i “Krist”. Kad je riječ o “Bogu”, nikada ga ne spominjete izravno – nego samo u uobičajenim izrazima poput “Sin Božji” ili “Narod Božji”. Nije li to zapanjujuće, braćo? A što se tiče “Krista”, njegovo se ime pojavljuje samo dva puta, oba puta usput. Kad se prisjećate 1700. obljetnice Niceje, govorite o “našoj vjeri u Krista Spasitelja” – grandiozna izjava koja, nažalost, nema stvarnu težinu u vašoj poruci. S mojeg gledišta ne mogu se ne zapitati, zašto niste iskoristili priliku proslaviti tu duboku dogmatsku istinu, kako biste snažno potvrdili primat Krista, našega Boga – primat koji se ovih dana tako slabo naviješta u navještaju i životu naše Crkve.
S pravom izjavljujete da želite da Crkva bude „dom i škola zajedništva“, kao i „milosrdna, sinodalna i [Crkva] koja ide naprijed“. A tko to ne bi želio? Ali, gdje je Krist u toj idealnoj slici Crkve? Bez Krista kao svoga raison d’être Crkva je puka „dobrotvorna nevladina organizacija“, kako je upozorio sam papa Franjo. I nije li to upravo put kojim naša Crkva ide? Jedina mala utjeha jest da oni koji odlaze često postaju evangelici, ne gubeći u potpunosti vjeru. U svakom slučaju, naša Crkva krvari. Prazne crkve, prazna sjemeništa, prazni samostani – to je ono što posvuda vidimo. U Latinskoj Americi sedam ili osam zemalja nema više katoličku većinu. Sam Brazil postaje „najveća bivša katolička zemlja na svijetu“, prema pronicljivim riječima brazilskog pisca Nelsona Rodriguesa još 1970. godine. Pa ipak, dragi moji biskupi, čini se da vas ovaj kontinuirani pad ne brine. Pada mi na pamet Amosovo upozorenje protiv izraelskih vođa: „Za slom Josipov ne mare!“ (Am 6,6). Zabrinjavajuće je što vaša poruka ne spominje ni riječ o tome tako očitu slomu. Još je nevjerojatnije to što sekularni svijet govori o ovom fenomenu više nego biskupi. Biskupi radije šute. Kako se ne sjetiti optužbe protiv „nijemih pasa“ koju je sveti Grgur Veliki iznio protiv šutljivih pastira, a koju je sveti Bonifacije ponovio upravo neki dan u Časoslovu?
Naravno, uz ovaj pad postoji i rast. I sami kažete da naša Crkva „još uvijek pulsira vitalnošću“ i sadrži „sjeme uskrsnuća i nade“. Ali, dragi biskupi, gdje je točno to „sjeme“? Ono nije u inicijativama usmjerenima na rješavanje društvenih problema, kako biste mogli pretpostaviti, već u vjerskom preporodu koji se događa u župama i u novim crkvenim pokretima i zajednicama, inspiriranim onim što je papa Franjo nazvao „strujom milosti Duha Svetoga“, s Katoličkom karizmatskom obnovom kao njezinim najvidljivijim izrazom. Ipak, iako su ovi oblici duhovnosti i evangelizacije najživlji dio naše Crkve – ispunjavajući i naše crkve i srca vjernika – nisu ni ukratko spomenuti u vašoj poruci. Ali upravo u tom bogatom duhovnom tlu leži budućnost naše Crkve. Jedan jasan znak toga je da, dok vaše inicijative usmjerene na društvene ciljeve uglavnom privlače ‘sijede’ glave, inicijative usmjerene na duhovni život bilježe masivan priljev mladih ljudi.
Dragi biskupi, već čujem vaš suzdržani, ali i ogorčeni odgovor: „Dakle, s ovim navodno ‘duhovnim’ naglaskom, sugeriraš li da Crkva sada mora okrenuti leđa siromašnima, urbanom nasilju, ekološkom uništenju i tolikim drugim društvenim krizama? Ne bi li to bilo slijepo – čak i cinično?“ Možemo se složiti oko ovoga: Crkva se apsolutno mora baviti i tim društvenim pitanjima. Moja je poanta drugdje: Je li u Crkva uključena u ove borbe ime Isusa Krista? Je li njezino društveno djelovanje, i djelovanje njezinih članova, istinski utemeljeno na vjeri – ne bilo kojoj vjeri, već izrazito kršćanskoj vjeri? Ako Crkva ulazi u društvene borbe, a da nije vođena i nadahnuta vjerom usmjerenom na Krista, ne će učiniti ništa više od onoga što bi učinila bilo koja nevladina organizacija. Još gore, s vremenom će ponuditi plitku društvenu predanost koja, bez kvasca žive vjere, na kraju postaje izopačena – pretvarajući se od oslobađajuće u puko ideološku i u konačnici opresivnu. Upravo je to lucidno i ozbiljno upozorenje koje je sveti Pavao VI. u Evangelii Nuntiandi dao pretečama teologije oslobođenja još 1975. – upozorenje koje je, čini se, uglavnom prošlo nezapaženo.
Draga braćo, dopustite mi da vas upitam: Kamo točno namjeravate voditi našu Crkvu? Često govorite o Kraljevstvu, ali koje je njegovo konkretno značenje za vas? S obzirom na to da opetovano naglašavate potrebu za izgradnjom „pravednog i bratskog društva“, moglo bi se pretpostaviti da je to vaša središnja vizija Kraljevstva. Vidim odakle dolazite. Međutim, ne kažete ništa što se tiče prave biti Kraljevstva – koje je već danas prisutno u srcima i čeka svoje konačno ispunjenje sutra. U vašem govoru gotovo uopće nema eshatološkog horizonta. Nekoliko puta spominjete ‘nadu’, ali tako nejasno da je, s obzirom na društveni fokus vaše poruke, teško zamisliti da itko čuje tu riječ s vaših usana i podiže pogled prema nebu.
Molim vas, nemojte me krivo shvatiti, draga braćo: ne sumnjam da je nebo i vaša „velika nada“. Ali čemu i zašto onda to oklijevanje da se jasno i glasno izjasnite – poput tolikih biskupa prije vas – o Kraljevstvu nebeskom, kao i o paklu, uskrsnuću mrtvih, vječnom životu i drugim eshatološkim istinama koje mogu osvijetliti i ojačati borbe u sadašnjosti, a istodobno otkriti konačno značenje svih stvari? Naravno, lijep je i bitan ideal „pravednog i bratskog društva“ na zemlji. Ali ne može se usporediti s Nebeskim gradom (Fil 3,20; Heb 11,10, 16), kojega smo mi građani i suradnici po svojoj vjeri – i kojega ste vi, po svojoj biskupskoj službi, glavni graditelji, arhitekti. Svakako ćete dati svoj doprinos zemaljskom gradu. Međutim, to nije vaša primarna zadaća i poziv, nego političara i društvenih aktivista.
Volio bih vjerovati da je pastoralno iskustvo mnogih od vas bogatije i raznolikije od onoga što se nalazi u vašoj poruci. Pogotovo jer biskupi nisu podložni CELAM-u – koji je samo tijelo koje vam služi – nego samo Svetoj Stolici i, naravno, Bogu te stoga su slobodni oblikovati pastoralni smjer svojih biskupija kako smatraju prikladnim. To ponekad prirodno rezultira legitimnim odstupanjem od linije koju promiče CELAM. Postoji i druga vrsta odstupanja koju vrijedi spomenuti: Neki dokumenti dolaze iz CELAM-a u cjelini (Generalne konferencije), dok drugi, obično užeg opsega, dolaze iz samoga stalnog Vijeća. I dodao bih treće odstupanje, još bliže vlastitom sjedištu – odstupanje koje se može, a često se i događa, između biskupa i onih teoloških asistenata koji sastavljaju njihove dokumente. Uzeti zajedno, ta tri čimbenika daju nam mnogo nijansiranije razumijevanje unutarnjeg djelovanja naše Crkve. Unatoč tome, vaša poruka i dalje se čini simboličnom za cjelokupno žalosno stanje Crkve danas – ono koje stavlja društvenu dimenziju iznad duhovne. Iskoristili ste prigodu svoje Četrdesete opće skupštine kako biste inzistirali na ovom putu. Uložili ste velike napore kako biste izričito i odlučno prihvatili ovu opciju, kao što ste jasno dali do znanja ponavljajući tri puta riječi „obnoviti“ i „obveza“.
Vjerujem, dragi biskupi, da tako čestim – i razumljivim – i isticanjem i stavljanjem u prednji plan društvenih pitanja i njihovih bolnih stvarnosti, na kraju ostavljate vjersku dimenziju u sjeni, a da nikada niste izričito zanijekali njezin primat. Uistinu, ovaj uznemirujući proces započeo je gotovo neprimjetno u Medellínu (na Drugoj generalnoj konferenciji latinoameričkog episkopata 1968.) i nastavlja se do danas. Pa ipak, svi iz iskustva znate da, ako se vjerska dimenzija odmah ne izvuče iz sjene i jasno ne stavi na svjetlo – i riječima i u praksi, njezin će se prioritet postupno gubiti. Upravo se to dogodilo s Kristovom središnjom ulogom u Crkvi: malo-pomalo, on je potisnut u drugi plan. I premda je još uvijek priznat kao Gospodin i Glava Crkve i svijeta, to je često samo površno priznanje, ako ga uopće ima. Dokaz ovoga sporog propadanja jasno je vidljiv u propadanju naše Crkve. Ako nastavimo ovim putem, to će se propadanje samo produbiti. A to je samo zato što smo, mnogo prije nego što smo počeli brojčano opadati, već izgubili istinski žar svoje vjere u Krista, koji je dinamično središte Crkve. Draga braćo, sami brojevi su izazov svima nama – posebno vama – da preispitamo opći smjer naše Crkve. Obnovimo svoju predanost Kristu s istinskim žarom, kako bi Crkva ponovno mogla rasti – i kvalitetom i brojem.
Stoga je vrijeme – davno prošlo vrijeme – da Krista izvedemo iz sjene na svjetlo. Vrijeme je da mu se vrati apsolutni primat, kako u Crkvi ad intra – u osobnim savjestima, duhovnosti i teologiji – tako i ad extra – u evangelizaciji, etici i politici. Naša Crkva u Latinskoj Americi žurno se treba vratiti svomu istinskom središtu, svojoj „prvoj ljubavi“ (Otk 2,4). Jedan od vaših prethodnika u episkopatu, sveti Ciprijan, davno je to poticao onim nezaboravnim riječima: „ništa ne pretpostaviti Kristu“ (Christo nihil omnino praeponere). Tražim li od vas nešto novo, draga braćo? Apsolutno ne. Samo vas podsjećam na najočitije zahtjeve naše vjere – ove „uvijek drevne, uvijek nove“ vjere – a to je apsolutno izabrati Krista Gospodina i bezuvjetno ga ljubiti.
To se traži od svih nas, a posebno od vas, upravo kao što se tražilo od Petra (Iv 21,15–17). Zato je toliko hitno prihvatiti i živjeti snažnu, jasnu i odlučnu kristocentričnost – onu koja je uistinu „eksplozivna“, kako ju je sveti Ivan Pavao II. opisao u djelu Prijeći prag nade. I ne mislim na neki uski, otuđujući kristocentrizam, već na široki i transformativni kristocentrizam, koji sve uskvasa i obnavlja: svaku osobu, cijelu Crkvu i društvo u cjelini.
Ako sam se osmjelio, dragi biskupi, obratiti vam se tako izravno, to je zato što sam dugo vremena s dubokom zabrinutošću promatrao opetovane znakove da je naša voljena Crkva u ozbiljnoj opasnosti – opasnosti od udaljavanja od svoje duhovne srži, na vlastitu štetu i na štetu svijeta. Kad kuća gori, svatko ima pravo zvati na uzbunu. A budući da smo među braćom, dopustite mi da još jednom otvorim svoje srce. Nakon što sam pročitao vašu poruku, osjetio sam nešto što nisam osjetio skoro dvadeset godina – od dana kada više nisam mogao podnositi ponovljene dvosmislenosti i pogrješke teologije oslobođenja i, duboko u meni rodio se bunt te sam lupio o stol rekavši: „Dosta! Moram govoriti.“ Upravo me taj unutarnji poriv potaknuo da napišem ovo pismo nadajući se da je Duh Sveti odigrao u tome neku ulogu. Moleći Majku Božju da na vas prizove svjetlo istoga Duha, dragi moji biskupi, ostajem vaš brat i sluga:
Vlč. Clodovis M. Boff, OSM (Servit – Ordo Servorum Mariae)
Rio Branco (Acre), Brazil 13. lipnja 2025.
Blagdan sv. Antuna Padovanskog, crkvenog naučitelja
Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM
Međugorje, u srpnju 2025.
Photo: Glasnik mira
