Ovo nije tekst o ZDS niti o oslobađajućoj presudi za mladića koji je u kameru viknuo pozdrav dvostrukih konotacija. O tome se ionako ne vodi glavnina javne rasprave koja se zbog “nevjerojatnog obrata” svela na sutkinju Mirelu Prstec Batarelo. Zamislite skandala, presudu je donijela supruga “ultrakonzervativnog aktivista”. I to je, u očima neistomišljenika, veći krimen od same odluke. Dakle, za ženu na poziciji moći problem je što joj muž ide na krunicu i organizira peticije.
Kratki spoj koji je ta šokantna informacija izazvala vidljiv je u javno postavljenim pitanjima.
Ima li takva, po bračnom drugu očito indoktrinirana osoba, uopće pravo suditi? I drugo, još luđe, nije li Vice Batarelo licemjer ako se zalaže za ponizne i poslušne žene, a njegova je sutkinja?
Pravi “nevjerojatan obrat” je što pitanja iz usta koja inače urlaju da žena nije ničije vlasništvo.
Revni borci za ljudska prava tu su spremni bez imalo srama dvostruko diskriminirati. Prvo zato što je žena, pa ju svode na muža, a zatim zato što je vjernica, pa joj poriču sposobnost razumnog prosuđivanja.
“Supruzi Vice Batarela” takvim imenovanjem svjesno poništavaju obrazovanje, zakletvu i minuli rad.
To je ista logika kojom se nekoć tvrdilo da žene ne smiju suditi jer su „previše emotivne“ ili da ne mogu postati znanstvenice jer im “nedostaje hladnog logičkog razuma”.
Danas, eto, nije problem što je žena, nego što je katolička žena. Takve ne znaju razlikovati činjenice od ideologije, čitamo između redaka.
Kao da osoba ne može biti vjernik, a istodobno racionalna, profesionalna i poštena. Vjernik na poziciji suca ima dvostruku odgovornost, zna da nepravedna odluka ne bi bila samo profesionalni propust nego i moralni grijeh. No čak i oni koji tvrde da je vjera kontraindikacija za sudačku dužnost moraju vidjeti kako je osporavanje sposobnosti na temelju izbora bračnog druga nakaradan udar na profesionalni integritet.
Scena koja se odigrala u progresivnim glavama koje su razotkrile obiteljsko stablo izgleda otprilike ovako: Sutkinja Prstec Batarelo ulazi u stan, baca fascikle na stol i pita: „Dragi, što da presudim onom mladiću što je vikao ZDS?“ Vice, s krunicom u ruci, digne obrvu: „Pa znaš ti dobro što MI mislimo.“ Ona u tom trenutku uzima mentalnu gumicu, briše svako sjećanja na zakonske odredbe, poništava zakletvu, škarama reže pravničku diplomu i kaže: „Neka mu bude po riječi tvojoj!“ Presuda donesena u dnevnoj sobi, taman prije obiteljskog flagelantskog rituala.
Ideja da netko snosi posljedice zbog obiteljskih veza duboko je obilježila totalitarne sustave. Zato je novi sloj licemjerja kad se za diskreditaciju “sutkinje koja legitimira ustašluk” koristi logika nepoželjnih obitelji. Progresivni mozgovi ipak to ne vide kao opasno klizanje unatrag, baš kao što feministkinje u dežurstvu ne vide smisao boriti se za obraz gospođe Batarelo. Što se njih tiče, nema joj spasa.
Teško im je priznati, sutkinja ruši narativ da žena konzervativca može biti jedino kućanica, zarobljena u kuhinji i pelenama. Jer ovdje se radi o ženi koja nosi togu, sjedi na sudačkoj klupi i odlučuje o tuđim sudbinama. Ako to nije simbol moći i autonomije, teško je reći što jest. Lakše je onda udariti po mužu nego prihvatiti da konzervativna žena može imati ozbiljnu, samostalnu karijeru i utjecaj.
Ako joj se to prizna, suprug ispada licemjer. Očito nije tako konzervativan kad joj je sve to “dopustio”.
Valjalo bi valjda da ostane vjeran znanstvenim tezama 19. stoljeća kad se tvrdilo da žene ne smiju studirati jer će im se od „previše znanja osušiti maternica“.
Licemjera u Vici Batarelu zbog žene sutkinje može vidjeti samo netko potpuno iskrivljenog pogleda na katolički brak. To je ona stara podvala da žena u vjeri zapravo nije slobodna, njeno je da bude poslušna, ponizna i potčinjena suprugu.
Većina sad zamišlja muža koji lupa šakom o stol i ženu koja poraženo spušta glavu u šutnji. U toj sceni nema ni ljubavi ni poštovanja, onoga što bi za svaki, naročito katolički brak trebale biti nulte postavke.
Brak u Crkvi doista znači da su supružnici „jedno tijelo“, ali nikada „jedna savjest“. Svaki supružnik pred Bogom je odgovoran za svoje odluke. Zato je ovaj javni linč ponižavanje dostojanstva braka i žene.
Podvala je što se poslušnost i poniznost na progresivni jezik uporno prevode kao potlačenost.
Prava poslušnost znači prije svega ukrotiti samovolju. Žena u poslušnosti ne prestaje misliti, osjećati, živjeti. Ali prestaje inzistirati da uvijek mora biti po njezinom. To znači razgovarati dok se ne dođe do zajedničkog rješenja. Takva žena neće donijeti odluku koja utječe na obitelj bez dogovora ili mužu iza leđa. Poniznost je važna za svaki odnos, iz te kreposti proizlazi sposobnost da ne stavljamo sebe u središte svemira. Ona oslobađa od ega, a ne od dostojanstva. Ako to izgleda kao ropstvo, onda smo izgubili svaki pojam stvarne slobode.
Otud i tvrdnja da žena ne može biti slobodna ako je izabrala „krivi“ svjetonazor. To je ta neprobojna ideološka ograda: slobodna si samo ako si na “našoj strani”. Emancipaciju potvrđuješ tako da se razvedeš, ili još bolje, da se nikad ni ne udaš. Tada te nitko ne može svesti na muža, pa ni bivšeg.
Tu se najbolje vidi koliko je priča o „poniznim ženicama“ koje su marionete, zapravo, duboko mizogina. U svojoj srži to je oduzimanje prava na izbor. Prava sloboda znači da žena ima pravo izabrati i brak, i vjeru, i poslušnost, i poniznost – i svejedno ostati cjelovita i samosvjesna. Tko joj to osporava, umjesto muške dominacije zagovara ideološku. Razlika je, zapravo, kozmetička.
