Devedesetih godina svjetske ljestvice osvojila je pjesma američke kantautorice Joan Osborne pod naslovom One of Us (Jedan od nas). Pjesma je postavila pitanje koje je mnoge šokiralo: „Što kada bi Bog bio jedan od nas? Baš jadnik poput nekog od nas? Samo stranac u autobusu, koji pokušava stići kući?“
Na prvi pogled, stihovi djeluju kao provokacija. Ali u dubini, pjesma otvara jedno od najvažnijih pitanja ljudske duše: je li Bog dalek, nedodirljiv, skriven u nebeskoj slavi – ili je On netko tko nam je bliz, tko dijeli našu svakodnevicu i naše križeve?
Bog koji je postao čovjek
Kršćanski odgovor jasan je i snažan: Bog je u Isusu Kristu zaista postao „jedan od nas“. To je središnja istina naše vjere – utjelovljenje. Onaj koji je stvorio svijet rodio se u siromaštvu betlehemske štalice. Hodao je prašnjavim cestama, bio gladan i žedan, umoran i odbačen. Na kraju je završio na križu – prezren, popljuvan, raspet kao zločinac.
Za mnoge, i tada i danas, to je neprihvatljivo. „Kakav je to Bog koji završi na križu?“ pitaju se ljudi. A ipak, baš u toj sablazni skriva se ljubav: Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina, da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16).
Bog koji dijeli naše patnje
Ovu istinu snažno evocira i film „Silence“ (Šutnja) redatelja Martina Scorsesea (2016.), snimljen prema romanu japanskog pisca Shusakua Endoa.
Film prikazuje strašne progone kršćana u Japanu u 17. stoljeću. Svećenici i vjernici morali su pogaziti lik Krista kako bi se odrekli svoje vjere. Ako bi odbili, mučitelji bi pred njihovim očima mučili nedužne kršćane.
U završnoj sceni filma, svećenik koji je javno zanijekao Krista – da bi spasio druge od mučenja – umire prirodnom smrću. Dok njegovo tijelo spaljuju po budističkom obredu, kamera otkriva njegovu ruku u kojoj, skriven, drži mali križ što su mu darovali mučenici. To je potresna slika: Krist ostaje prisutan i u slabosti, i u padu, i u tišini ljudske nemoći. Bog koji dopušta da ga gaze, Bog koji dijeli našu bol – upravo to je Bog kršćana.
Bog koji ide s nama
Zato stih Joan Osborne: „Samo stranac u autobusu, koji pokušava stići kući…“ može nam biti podsjetnik. Jer Bog nije daleki promatrač, nego suputnik. On ide s nama u „autobusu života“ – u gužvi, u nesigurnosti, u našim lutanjima. On nas vodi kući – u Očevo srce.
Kada pogledamo križ, pitamo se: „Je li to zaista Bog?“
Da, upravo to je Bog. Bog koji ne vlada silom, nego ljubavlju. Bog koji ne ostaje daleko, nego se utjelovljuje i postaje bliz. Bog koji dopušta da ga čovjek prezre i odbaci, ali samo zato da bi pokazao da njegova ljubav nema granica.
Vjera koja daje nadu
U tome i jest veličina kršćanske vjere: u svijetu koji često Boga želi udaljiti, svesti na ideju ili mit, kršćanstvo donosi drukčiju istinu. Naš Bog je Bog koji je postao čovjekom. Bog koji nas spašava križem. Bog koji u ranjenosti otkriva puninu ljubavi. Bog koji je postao „jedan od nas“ – da bi nas poveo k sebi, u život koji ne prestaje.
To je naš Bog – Emanuel, Bog s nama.
