Uvodno dojmljiva slika. Nalazi se u popularnoj knjizi velikoga psihijatra Carla Gustava Junga. Prikazuje sliku Adolfa Hitlera u punom retoričkom zanosu. Natpis ispod slike glasi: „Ovaj će čovjek zapaliti cijelu Europu svojim zapaljivim, usijanim snovima o dominaciji nad cijelim svijetom“. Pomislili bismo. U redu. Odgovara slici, Hitleru. U tekstu koji slijedi Jung ističe da je te riječi izrekao Hitler o premijeru Churchillu. Tjera nas na razmišljanje, zar ne?
Što se tu događa? Suočavamo se s onim što psihijatri nazivaju ‘projekcijom’. Ne mogu se suočiti sa zlom u sebi pa ga ‘projiciraju’ na nekoga drugog. Optužujemo druge za nešto zbog čega smo sami zabrinuti jer se krije duboko u našemu srcu. Sasvim jasno možemo vidjeti kako projekcija funkcionira u Hitlerovu slučaju. Kao što će povjesničari zorno potvrditi, sam Hitler je dugo sanjao o svjetskoj dominaciji i kao rezultat toga zapalio je cijelu Europu, sunovratio svijet u svjetski rat, a na kraju pretvorio Njemačku u prah i pepeo.
A što je i kako je s Isusom? I njegovom riječi kako je došao baciti oganj na zemlju? Riječi egomanijaka, megalomana ili riječi koje su zbiljske, stvarne, ostvarive? I učenici su imali svoje projekcije glede Isusove osobe, i oni u Nazaretu i oni u Galileji, ali i oni u Judeji. Svi su se pitali, što hoće taj Nazarećanin? I projicirali su sebe, svoje ideje, očekivanja, konačnu slobodu, zbaciti napokon rimski jaram sa sebe.
“Došao sam baciti oganj na zemlju i kako bih bio sretan da se već rasplamsao” (Lk 12,49) – Isusove su izvorne riječi. Došao sam zapaliti svijet! Ne mržnjom, zapaljivim govorima, nego ljubavlju. Snagom Duha Svetoga. Isus je to izrekao prije dvije tisuće godina, a prvi kršćani su svojim svjedočanstvom vjere i života doista zapalili oganj u Rimskom carstvu. „Oganj Gospodina našega Isusa Krista prebiva u našim srcima i oživljuje nas. Ako smo postojani i istiniti u svojoj vjeri, taj nas oganj napaja i gori u nama da naviještamo put spasenja i da njime hodimo“. Tako je sveti Efrem Sirski u 4. stoljeću komentirao izričaj o ognju iz Lukina Evanđelja.
Živi oganj ili ‘sagorjelost’?
S Isusovim ognjem u svojim srcima kršćani su se ne samo oduprli pritisku rimskog društva da se prilagode postojećem načinu života, rimskim običajima i vjerovanjima, nego su i bitno utjecali na činjenicu kako donijeti trajne promjene u društvu. „Što je duša u tijelu“, čitamo u Poslanici Diognetu, „to su kršćani u svijetu. Duša prožima sve udove tijela, kršćani sve gradove svijeta“. Takve izjave orisavaju stanje početkom drugoga stoljeća. Nevjerojatno! Stanje vjere danas? Posvuda čitamo o poraznom stanju, o „burnout“ – sagorjelosti vjere i vjernika, popraćene poraznim rezultatima statistika o trenutnom stanju vjere i Crkve na Zapadu. U jednoj studiji iz 2023. čitamo kako još samo nekoliko postotaka na Zapadu tvrde da su vjernici. Svaki oblik ‘sagorjelosti’ u Crkvi jasno je povezan s činjenicom da Isus više ne zapaljuje srca. On ne razgara grudi… Zapali svjetlo u osjetilima i srcu – Accende lumen molimo u himnu Veni Creator.
U 4. stoljeću biskup i crkveni učitelj Ivan Zlatousti komentirao je riječ ognja kod Lk 12,49: „Tim je riječima Isus očito htio pokazati koliko žarka i vatrena mora biti ljubav koju od nas traži. Budući da nas je tako žarko ljubio, želi da i mi njega ljubimo na isti način“. Njegov oganj je goruća ljubav, a ljubav je duboko osoban osjećaj i stanje. Riječ je o istinskom odnosu između Isusa i nas, odnos koji uključuje rast, razvoj i predanost u odnosima. Isusa ne može zamijeniti nikakva misao ni ideja, koncept ili bilo koja struktura, pa ni skup istina niti nauk. Možda se može razviti određeni entuzijazam za te istine, čak se možemo i neko vrijeme dati ‘zapaliti’ za njih, ali se ne može stupiti u prisni odnos s njima. S Isusom se može i treba.
Danas smo suočeni s činjenicom kako je Isus odmaknut negdje u daleku ili prošlost ili budućnost. Jasno, prošlo je nekoliko stoljeća između Isusa i Efrema, Ivana Zlatoustog i svih njihovih suvremenika. Kao povijesna osoba ni on nije više u njihovu dosegu. Ali postoji dojmljiva razlika: povijesna udaljenost od Isusa postala je za nas danas i egzistencijalnom udaljenošću i odmakom. To nije bio slučaj u doba crkvenih otaca. Za njih je Isus živi i prisutni Gospodin u svojoj Crkvi u svakom trenutku, on zapaljuje oganj u srcima i održava vjernika u gorućem stanju.
Isus – u muzeju?
Kako je došlo do toga da smo prognali Isusa iz svojih srca u povijesne knjige? Korijeni leže u intelektualnim previranjima od 18. stoljeća koje poznajemo kao ‘doba prosvjetiteljstva’. Metode suvremene povijesti i humanističkih znanosti koje su se od tada primjenjivale na svjedočanstva o Isusu te na Sveto pismo donijele su sa sobom nešto katastrofalno, što nije ukorijenjeno u metodama, već u ideološkim preduvjetima pod kojima su razvijane. Mogu se svesti na temeljnu deističku izjavu: „Bog ne djeluje u povijesti“. Posljedično, događaji poput Isusova utjelovljenja (Bog postaje čovjekom) i uskrsnuća te nadahnuća svetih spisa (Božji Duh djeluje u ljudima) također su nezamislive. Rezultat: Isus je bio čovjek poput nas. Kakva čudesa! Biblija je obična knjiga kao i sve druge, a glede njezina jezična i literarnog izričaja lošija od drugih. Od tada su Evanđelja pod općom sumnjom da od Isusa stvaraju nešto što on nije bio, naime Sin Božji. Stoga su se ulagali napori da se ‘znanstveno’ otkrije i rekonstruira pravi Isus, onkraj ili izvan biblijske tradicije.
Početkom dvadesetoga stoljeća znanstvenik A. Schweitzer uvidio je nemogućnost i uzaludnost toga pothvata, ali to nipošto nije odvratilo brojne egzegete da nastave tim putem do danas. Isus – židovski rabin, učitelj mudrosti, ljubitelj prirode, pripovjedački nadareni putujući propovjednik, čak i onaj koji se protivio vjerskom establišmentu svoga doba, nije se uklapao u postojeće kategorije. Isus sveden na rubni lik svoga doba.
Svi ti „rezultati znanstvenih istraživanja“ prikazuju jedan ili dva relevantna vidika povijesne osobe, ali zanemaruju jedinu bitnu stvar o Isusu: Isus je uskrsnuo i on je živ! On je pravi Bog i pravi čovjek, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, kako je dogmatski definirao sabor u Niceji, a potom završno u Kalcedonu u 5. stoljeću. Isusova osoba prema Novom zavjetu je naša “nada slave” (Kol 1,27), jedinstvena, neusporediva, jedincata, bez analogije u povijesti.
Apostol Ivan govori kao očevidac o „onome što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo razmatrali i ruke naše opipale“ (1 Iv 1,1). Isus nije obični rabin iz Nazareta, nego je on bitno “Riječ života”. Samo kao takav može Isus baciti svoj oganj na zemlju i u naše vrijeme te učiniti da naša srca gore. Ključni korak koji nam pomaže da shvatimo povijesnu udaljenost kao nebitnu i da dopustimo da se naša egzistencijalna udaljenost od njega pretvori u bliskost jest izgradnja osobnoga odnosa s Isusom. Danas, baš kao što je apostol Ivan činio tada, možemo čuti, vidjeti i dodirnuti Riječ života, Isusa. Kako se to odvija?
Čuti, vidjeti i dodirnuti Isusa
Prvi preduvjet prema riječima svetoga Efrema jest biti čvrst, postojan i istinit u vjeri. I tu Crkva neizbježno stupa u prednji plan. Da bismo čuli Isusa, ne samo njegove riječi, moramo se smjestiti u tradiciju Crkve; moramo se pouzdati u one kojima je naš Gospodin povjerio svoju misiju, svoje poslanje. Postajemo kršćani postajući članovi Crkve, vjerujući svojim ocima u vjeri. Ako nismo sposobni vjerovati da je Crkva razumjela Isusa te da Isus živi u njoj, tada smo izgubili Isusa i pomagala moderne znanosti ne će nam pomoći da ga pronađemo.
Isusa čujemo kroz knjigu Crkve, Sveto pismo, a njegova riječ odjekuje u svim njezinim tekstovima, Staroga i Novog zavjeta. „O meni su pisali“, kaže uskrsli Gospodin svojim učenicima, „Mojsijev zakon, Proroci i Psalmi“ (Lk 24,44). Znamo za riječ crkvenog oca Jeronima: „Tko ne poznaje Pisma, ne poznaje Krista“. Stavljajući to u pozitivno svjetlo, Jeronim kaže da čitanjem, proučavanjem i meditacijom o biblijskim spisima upoznajemo samu Riječ života – Isusa Krista i stupamo u prijateljski, egzistencijalni odnos s njime.
Preispitivanje Crkve iz Isusove perspektive!
Pogled na crkvenu povijest pokazuje da je vjernicima dugo vremena bio onemogućen pristup biblijskim tekstovima osim onih koji su se koristili kao čitanja u bogoslužju; moramo ponovno otkriti i naučiti kako se susret sa živim Kristom odvija u riječi Svetog pisma. To nije uvijek bio slučaj, kao što svjedoči pismo pape Grgura Velikog na početku sedmoga stoljeća, upućeno Teodoru, carevu liječniku:
„Stalno dopuštaš da te zaokupljaju materijalne stvari, beskrajno putuješ te prestaješ svakodnevno čitati riječi svoga Spasitelja. Nije li Sveto pismo ljubavno pismo Svemogućeg Boga svojim stvorenjima…? Kad biste bili odvojeni od cara čak i nakratko te primili od njega pismo, ne biste se odmarali niti biste dopustili svojim vjeđama počinka dok ga ne biste pročitali, pismo koje vam je napisao zemaljski car. A Kralj Neba, Gospodar ljudi i anđela, poslao vam je svoja Pisma koja se tiču vašeg života, a vi ih uopće ne želite čitati. Vježbajte svakodnevno meditiranje o riječima svoga Stvoritelja. Naučite spoznavati Božje srce u Božjim riječima kako biste se sve više zapalili za neprolaznost!“
U Bibliji susrećemo Božje Srce, a to nije nitko drugi nego Isus Krist, on „Bog koji prebiva u krilu Očevu“ (Iv 1,18). Ta poruka je Evanđelje, Radosna vijest o dolasku Božjeg kraljevstva koje Isus ozbiljuje svojim riječima i djelima. Kroz susret s Uskrslim nakon Uskrsa, učenicima je konačno postalo jasno da se Isusova osoba ne razlikuje od njegove poruke. Origen, teolog iz trećeg stoljeća, formulira to zrenje riječima: „Isus je kraljevstvo Božje u osobi“. Jezikom Ivanova Evanđelja: „Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). Autor Poslanice Hebrejima naziva Isusa “pretečom, prethodnikom” koji je svojim životom, svojom smrću, utro put do Boga (usp. Heb 6,20). I samo zato što je Isus ono što jest u Evanđeljima – Sin Božji i Spasitelj – sve što on govori i čini značajno je za sva vremena, time i za nas.
O dodiru i utjelovljenju Isusa
Dakle, Isusa čujemo u riječima Svetog pisma i kroz njih gledamo svojim duhovnim očima, tko je on. Ali kako ga dodirnuti? I crkveni su oci o tome razmišljali i pitali se, jesu li oni koji su u Galileji posegnuli za rubom Isusove haljine i ozdravljali (usp. Mt 14,36) imali veću prednost pred nama danas. Nisu! Ivan Zlatousti objašnjava tu činjenicu pozivajući se na euharistiju: „I mi dodirujemo rub njegove haljine, ili bolje rečeno, samo ako želimo, možemo imati samoga Isusa za sebe. Jer njegovo sveto tijelo sada je pred nama; ne samo njegova haljina, nego i njegovo tijelo; i ne da bismo ga samo dodirivali, nego i jeli i nasitili se njime… Da, štoviše čujete i njegov glas, jer nam govori preko evanđelista“. Isusova prisutnost u primanju euharistije nije ništa manje stvarna, nego je zapravo čak i intenzivnija od dodira s njim za njegova zemaljskog života.
Te dvije “točke susreta” s Isusom, Sveto pismo i slavlje euharistije, mjesta su gdje svaki vjernik, u bilo kojem trenutku, može upoznati i zavoljeti Isusa. I zapravo, nisu to dva mjesta, već jedno. Papa Benedikt XVI. kaže: „Riječ i euharistija tako su blisko povezane da se jedno ne može razumjeti bez drugog: Božja Riječ postaje sakramentalno tijelo u euharistijskom događaju“. Crkva je, dakle, svojim razumijevanjem i tumačenjem Svetog pisma i njegovih sakramenata mjesto gdje se duhovno i tjelesno sjedinjujemo s Isusom tako da on postane vatra u našim grudima i, zapaljeni njegovom ljubavlju, „proglašavamo ga Putem i hodimo u njemu”, kao što je to već znao sveti Efrem Sirski. Treba samo zavoljeti Crkvu pa ćemo zavoljeti i Isusa.
Izvor: Katolički tjednik
