„Ja sam se sinoć počastila“, rekla je nedavno jedna Zagrepčanka svojoj psihoterapeutkinji. Na pitanje psihoterapeutkinje što to znači, odgovorila je da je spavala s nekim koga nikada više neće vidjeti. Ovaj događaj, ispričan na kavi, sinegdoha je vrlog novog svijeta izašla iz torbe seksualne revolucije. Normalizirati promiskuitet, pobačaj i mnoštvo rodnih identiteta, proglasiti sva spolna ponašanja jednako poželjnima ako je dan pristanak te poslati djeci i mladima poruku da imaju pravo uživati u seksu bez rizika, agenda je koja stoji iza lijevo-liberalne agende koja želi što ranije i eksplicitnije „sveobuhvatno“ poučavati djecu, mlade (i sve one koji se tako osjećaju) o spolnosti.
Seksualni odgoj i obrazovanje dio su kurikula zdravstvenoga odgoja čije je uvođenje, nakon Rijeke, najavljeno i u Zagrebu. Za izradu kurikula imenovano je 14 osoba sličnoga svjetonazorskog predznaka koje su svojim dosadašnjim radom podržavale aktivnosti rodno-feminističkih i LGBT-krugova. I dok roditelji građanskom inicijativom „Karte na stol“ zahtijevaju da im se, u skladu s člankom 64. Ustava, omogući izbor onoga programa koji će o spolnosti poučavati u skladu s njihovim vrijednostima i znanstveno utemeljenim informacijama, gledamo opetovani aktivizam udruga – koje ovaj put imaju podršku vladajuće političke platforme u glavnome gradu RH.
Od 2000., ovo je treći pokušaj uvođenja famoznog „Sex Ed-a“ u škole. I dok je feministička udruga CESI konstanta seksualno-prosvjetiteljskog pothvata od početka, umjesto nekadašnjeg Forum za slobodu odgoja, sada su glavni lobisti udruga Status M, poznata po „rodno transformativnim alatima“ za vrtićku djecu od 4 godine, i Zaklada Solidarna. Osim katedre za sociologiju i umjesto nekadašnjega glavnog proponenta seksualnog „oslobođenja“, Kinseyeva učenika Aleksandra Štulhofera, sada su glavni institucionalni partneri procesa lobiranja i uvođenje seksualne edukacije u zagrebačke škole profesorice s Odsjeka za psihologiju i Odsjeka za pedagogiju Filozofskoga fakulteta, uz suradnike s NZJZ-a Andrija Štampar. Na konferenciji u Zagrebu 9. rujna, „Sveobuhvatna seksualna edukacija u lokalnom kontekstu“ predstavljeni su i jedan švedski i jedan talijanski pristup kao dobri primjer za nas. I dok je švedska gostujuća organizacija RSFU 2022. završila u medijima zbog dijeljenja kondoma trinaestogodišnjacima, bolonjski centar za mlade nudi savjetovanje vezano uz kontracepciju i pobačaj već od 14. godine.
To za što lobira
Prema definiciji Ujedinjenih naroda iz 2018., pod sveobuhvatnim seksualnim obrazovanjem smatra se “kurikularni proces poučavanja i učenja o … spolnoj i reproduktivnoj anatomiji i fiziologiji; pubertetu i menstruaciji: reprodukciji, modernoj kontracepciji, trudnoći i porodu, spolno-prenosivim bolestima, uključujući HIV i AIDS“, što je po sebi dobrodošlo i u Hrvatskoj je već obuhvaćeno predmetom Biologija i međupredmetnom temom Zdravlje. Izvorno, ciljevi SSO-a bili su smanjenje stope maloljetničkih trudnoća, spolno prenosivih bolesti i rizičnoga spolnog ponašanja, no u novije doba programi se sve češće usredotočuju na „rodne norme, rodni identitet, spolnu orijentaciju i društvenu pravdu“, a uz to su u fokusu partnerska komunikacija, spolno nasilje i zlostavljanje, što je pod ishodima navedeno u često citiranoj studiji E. Goldfarb i L. Liberman iz 2021., koju CESI navodi kao jedan od svojih izvora i dokaza učinkovitosti SSO-a.
Ta se studija, s obzirom na programe koje navodi u fusnotama, poručuje da sa tzv. seksualnim obrazovanjem treba početi u vrtićkoj dobi i izrazito zagovara oblikovanje dječjih stavova. Autorice priznaju da nema znanstvenih podataka koji podupiru tu tezu, ali da usprkos tomu „ne samo da su mala djeca sposobna raspravljati o temama povezanim sa spolnošću u početnim razredima škole, nego je to, zapravo, najbolje vrijeme da se uvedu teme povezane sa spolnom orijentacijom, rodnim identitetom i izražavanjem, rodnom jednakošću, i socijalnom pravdom povezanom s LGBTQ zajednicom prije no što hetero i cis-normativne vrijednosti i pretpostavke postanu dublje ukorijenjene i manje promjenjive. (…) Djeca uče stavove o rodnim ulogama u ranoj dobi promatrajući ljude u svojim obiteljima… važno je uvesti koncepte koji će omesti stereotpine i štetne predrasude povezane s rodom i spolnom orijentacijom, tijekom ovoga formativnog razdoblja“. To sve nema veze ni sa čime što znamo o dječjem razvoju, pogotovo o štetnosti rane seksualizacije koja uznemiruje i traumatizira, nikako nije u skladu sa zaštitom i najboljim interesom djece. Ovakvi programi krše roditeljska prava na odgoj djece i razaraju najvažniju vezu u ranom djetinjstvu – povjerenje između roditelja i djeteta. Uz to, normalizira razgovor djeteta s odraslom osobom o intimnosti, što djecu čini podložnijom sugestijama seksualnih predatora, posebno na internetu.
Goldfarb je ujedno autorica jednoga SSO-kurikula, u kojem se među materijalima za vrtićku dob, govori o „genitalijama koje ima većina dječaka“ odnosno djevojčica, a junak knjige za rad s djecom je „my princess boy“. Prema tom programu, sedmogodišnjaci trebaju učiti o spolnim organima i njihovim funkcijama, a s jedanaest godina trebaju učiti kako ne treba reći „žensko“ ili „djevojčica“ nego „netko s vulvom“ pa o masturbaciji, istospolnim vezama, i kako „transrodni muškarci“ mogu biti trudni. Za dvanaestogodišnjake tu je lekcija o uzajamnoj masturbaciji kao sjajnom načinu povezivanja, pri čemu se izbjegnu spolne bolesti i neželjena trudnoća. Postoje, naravno, i drukčiji pristupi spolnom odgoju mladih – apstinencijski i cjeloviti, koji osim o tijelu i kontracepciji, nude cjelovitu informaciju o plodnosti, kao i o vrijednostima. Upravo su se cjeloviti programi pokazali najuspješnijima.
Raskrinkavanje ideologije
Proponenti već tridesetak godina pokušavaju dokazati učinkovitost SSO-a – odgađanje ulaska u spolne odnose, manje promiskuiteta, manje maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivih bolesti. U rujnu 2018. u Ženevi, Institut za istraživanje i vrednovanje iz SAD-a, predstavio je rezultate obuhvatne evaluacije mnogih programa SSO-a (Weed i Ericksen, 2019) koja pokazuje da je od 103 studije samo šest pokazalo učinkovitost programa. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je 2023. tu studiju lošom znanošću, no sama je sebi skočila u usta jer se u bitnome složila s njom: samo šest studija od 43 međunarodne studije koje spominje pokazalo je učinak. Studija Eve Goldfarb i Lise Lieberman navodi 88 dokumenata od kojih 72 uopće nisu studije programa SSO-a te nema nikakvu znanstvenu vrijednost, ali sadrži (trans)rodnu agendu, a autori su u neposrednom sukobu interesa budući su suradnici i recenzenti „Nacionalnog standarda seksualnog obrazovanja“ kojima studija treba poslužiti kao argument za usvajanje.
Kakvo je stanje doista?
Stanje je u Hrvatskoj, prema materijalima i izjavama udruga koje lobiraju, vrlo loše; u Hrvatskoj divljaju maloljetničke trudnoće i pobačaji, spolno-rodna diskriminacija je eklatantan problem, a najveći je problem navodno Katolička Crkva. CESI navodi da „umjesto relevantnih diskusija, prevladava medikalizacija seksualnosti i konzervativan pristup temi“, smeta ih što se u okviru katoličkog vjeronauka, izbornoga predmeta, „prekid trudnoće osuđuje i stigmatizira“ a oni žele da u središtu poučavanja budu „komunikacijske vještine, međuljudski odnosi, osjećaji, užitak, različitosti, prava, društveni i kulturni utjecaj, rodne uloge i odnosi, te LGBTIQ teme“.
Kao primjer dobre prakse o „seksualnoj edukaciji“ u Švedskoj na rujanskoj je konferenciji u Zagrebu govorio Frank Berglund, rođen kao žena. Švedska, nakon 20 godina obveznog seksualnog obrazovanja ima najmanju stopu uporabu kondoma među adolescentima, a stopa maloljetničkih pobačaja među najvišima je u Europi, uz visoku prevalenciju HPV-a. Kao što je poznato, prezervativi ne štite od HPV-a, a njegova je raširenost povezana s promiskuitetom. Prema podatcima dobivenim 2024. od Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i Eurostata, broj maloljetničkih trudnoća i pobačaja te spolno ponašanje mladih u Hrvatskoj odražava bolju situaciju od prosjeka Europske unije. Broj majki koje rode živo dijete mlađih od 20 godina u Hrvatskoj niži je od europskoga prosjeka, a broj legalno induciranih pobačaja majki u dobi od 15 do 19 godina niži je nego u drugim zemljama, osim Slovenije i Litve. Prema podatcima Eurostata, u 2022. u RH bilo je 184 legalno induciranih pobačaja trudnice u dobi od 15 do 19 godina, što je manje nego u svim drugim zemljama, osim Slovenije i Litve. Unatoč tomu, lobističke udruge smatraju da SSO treba biti zaseban obvezan predmet, a odlučno su protiv mogućnosti da roditelji biraju između više programa. 2008. uz pomoć proabortivnih organizacija Interights i Center for Reproductive Rights CESI je podigao tužbu protiv Republike Hrvatske pri Vijeću Europe zbog uvođenja programa GROZD-a i Teen STAR-a, koji su spolnost povezivali s vrijednostima, u škole.
Koje probleme doista imamo?
Naravno, spolni odgoj i zdravstveni odgoj je potreban, no pitanje je kakav, od koga i za što. Suvremeno konzumerističko, individualističko društvo promiče spolnu permisivnost. Seks prodaje sve, a u posljednje vrijeme mrežna pornografija – kojoj pripada i dječja pornografija – jedna je od najunosnijih industrija svijeta. Nudesi (slike golog tijela koje se šalju na zahtjev pa lako završe društvenim mrežama) i sexting (spolno uznemiravanje putem interneta) dio su stvarnosti prevelikog broja djece i mladih. Djeca već u nižim razredima osnovne škole – pogotovo dječaci – dolaze u kontakt s pornografijom, što negativno utječe na njihovo poimanje spolnosti, osobe i međuljudskih odnosa općenito. Roditelji nerijetko posvećuju nedostatnu pažnju odgoju svoje djece.
Porast rodne disforije među mladima, povezan s društvenom zarazom putem interneta i unutar vršnjačkih skupina, postaje „samoodređenje“ adolescenata koji ne mogu dati zreli pristanak na blokadu puberteta i hormone suprotnoga spola, koji će ostaviti posljedice na njihovu zdravlju. Tako se, primjerice, u središtu Zagreba nalaze tri srednje škole u neposrednoj blizini i dok je u dvjema tek nekoliko učenika koji se identificiraju kao „transrodni“, u trećoj ih je nekoliko desetaka. Za ovakvo stanje krivac nije nikako Crkva – koja promiče općeljudske vrijednosti ljubavi, poštovanja osobe i vjernosti – a vjerske zajednice mogu i trebaju biti partneri roditeljima u odgoju. Upravo je odvajanje spolnosti od morala i etike, i svođenje isključivo na užitak, zapadna društva transformirala u izgubljeno i demografski propadajuće društvo. Kao što pokazuju istraživanja, mladi s jasnom vrijednosnom orijentacijom, za koje je spolni odnos nešto posebno, rezervirano za kontekst ljubavi i predanosti, mnogo će vjerojatnije prakticirati vrline i zdrave navike, od onih kod kojih to nije slučaj.
Rješenje ovih problema višeslojno je i zahtjeva dublje društvene promjene, prije svega ograničenje ili čak potpuno uklanjanje suspektnih sadržaja i sati provedenih na internetu od djece i mladih čiji se frontalni korteks – zadužen za kritičko rasuđivanje – razvija do 25. godine. Diskriminacija spolnih manjina treba jasno biti osuđena na svim razinama, pa i u okviru školskih predmeta, ali njihove životne stilove škola kao neutralno mjesto ne smije promicati i nametati, nego o njima govoriti objektivno, u skladu s temom zdravlja. Općenito, ako neuropsihologija zna da maloljetna osoba nije spremna za spolne odnose, to treba komunicirati i škola. Bez prešućivanja zdravstvenih rizika ranih spolnih odnosa, osobito za djevojke. A budući da o spolnosti nije moguće smisleno govoriti bez vrijednosti, roditelji su prvi i najutjecajniji odgojitelji, kojima škola mora biti partner, a ne protivnik.
Roditelji odlučuju
Članak 64. Ustava Republike Hrvatske navodi da su „roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece“. Roditelji su primarni odgajatelji, kao što je 2004. zaključio i britanski Institut za javne politike; „seksualna edukacija“ u školi nije polučila ozbiljnije rezultate, ključ je ipak u obitelji. Među roditeljskim dužnostima na prvome je mjestu „odagajati“. Država roditelje treba osnažiti, a ne ignorirati ili ih isključiti iz odgoja njihove djece, pa i o spolnosti. Poučavanje i spolni odgoj u školi mora ili biti neutralan, ograničen na činjenice, ili roditelji moraju imati izbor između više programa. Odgoj uključuje postavljanje granica i usmjeren je prema vrijednostima. O spolnosti nije moguće smisleno govoriti samo kroz užitak; bez govora o ljubavi, predanosti, roditeljstva, braka i obitelji njezin smisao biva reduciran, ako ne i zatamnjen. „Detabuizacija“ i „demistifikacija“ seksualnosti koju neki zazivaju lišava u spolnosti onoga što je ljudsko, i svodi je na animalno „čašćenje“, puku rekreacijsku konzumaciju, sličnu hranjenju i izlučivanju. Svijet frojdomarsističkog seksualne revolucije ocean je plutajućih pojedinaca koji sve manje ulaze u trajne veze, u brakove temeljene na ljubavi i predanosti, te sve manje imaju i žele imati djecu, što dovodi do gašenja svih društvenih sustava. Ujedno, to je svijet usamljenih pojedinaca, u kojem javno zdravstvo nastoji doskočiti usamljenosti kao zdravstvenom problemu, kao što je u Velikoj Britaniji bilo 2017. A da revolucija jede svoju djecu, tek preostaje promatrati.
