Danas svjedočimo svojevrsnoj pomami za „duhovnim obnovama“, senzacionalnim nagovorima, višesatnim klanjanjima i posebnim molitvama. Ljudi na takvim susretima mogu provesti i četiri sata, a nitko ne pogleda na sat, nitko ne ustane, ne ode, ne žali se da je dugo. Ali kad župna misa potraje deset minuta duže, odmah se čuje kašljucanje, lupkanje, nervoza.
Što to govori o nama? Da nam je lakše prepustiti se dojmu i emociji nego stajati pred Kristom u tišini i jednostavnosti svete mise. A upravo ondje – u lomljenju kruha i u riječima: „Ovo je tijelo moje…“ – događa se spasenje. Sve drugo je dodatak, a ne središte.
Karizmatska privlačnost – opasnost od duhovne zamjene
Karizmatski pokreti okupljaju ljude s iskrenom čežnjom za Bogom. Mnogi dolaze s ranama: ratne traume, obiteljski lomovi, razočaranja, bolesti. Oni traže blizinu, utjehu, nekoga tko će ih saslušati. To je razumljivo.
No opasnost nastaje kada karizmatski vođe – svećenici ili laici – stave sebe u središte i počnu vezivati ljude uz svoju osobnost, svoj stil, svoju grupu. Tada se stvara elitistička duhovnost: „mi smo posebni“, „mi imamo pravo iskustvo“, „svi drugi su mlaki“.
U župama i misijskim zajednicama to često izaziva raskol: nastaje „župa u župi“, gdje „novoobraćeni“ s visoka gledaju na druge. Krist ne dijeli Crkvu – on je sabire. Kada netko stvara duhovni elitizam, bez obzira na karizmu, to nije evanđeoski put.
Virtualni oltari – opasnost društvenih mreža
Posebna opasnost danas dolazi od fenomena „virtualnog svećeništva“. Neki mladi svećenici grade svoj identitet više na Instagramu i Facebooku nego u župi ili zajednici. Važnije im je koliko imaju pratitelja, lajkova i citata – nego kakvi su im odnosi u samostanu, u župi, u sakramentalnom služenju.
Na mrežama izgledaju kao „faca“, kao karizmatični vođe tisuća. Ali u zajednici – stvarnost je drukčija: nerazumijevanje, izbjegavanje odgovornosti, nedostatak spremnosti na žrtvu. Tamo gdje se traži svakodnevna briga, razgovor, strpljivo nošenje problema – njih često nema.
Društvene mreže same po sebi nisu zlo, ali postaju opasnost kada svećenik ili redovnik počne živjeti za publiku, a ne za zajednicu. Tada se duhovni poziv pretvara u scenu samopromocije, a oltar postaje kulisa za selfije.
Papa i egzorcisti – podsjetnik na bitno
U rujnu je u Sacrofanu kraj Rima održana međunarodna konferencija egzorcista s tristotinjak sudionika iz cijeloga svijeta. Papa je u svojoj poruci jasno naglasio: služba egzorcista potrebna je i osjetljiva, ali uvijek mora biti služenje oslobođenja i utjehe – nikada spektakl i nikada zamjena za sakramentalni život.
Drugim riječima: egzorcizam je iznimka, dok je misa norma. Krist u Euharistiji jedini je pravi pobjednik nad Zlim. Zato Crkva nikada ne smije zamijeniti središte prividom.
„Svaka misa je duhovna obnova“
Odmah kad sam došao u Rijeku, počeli su me zvati različiti svećenici i redovničke zajednice: „Dođi, održi nam duhovnu obnovu, reci nešto novo, drukčije – o tebi se piše, za tebe se čuje…“ Moja prva rečenica tada bila je – i ostaje i danas: „Svaka sveta misa je jedina i najbolja duhovna obnova. Iznad svete mise nema ništa veće, ništa bolje, ništa potrebnije za kršćane.“
Ako to izgubimo iz vida, ako počnemo tražiti nešto „više“ od Euharistije, tada riskiramo da zamijenimo živi izvor ljudskim izumima.
Povratak izvorištu
Čedo Antolić, kojega mnogi pamte po njegovim pjesmama i svjedočanstvu, često mi je znao reći: „Ništa ne smije bit’ važnije od svete mise! Misa je centar i polazište svega.“
Te riječi nisu samo lijepa misao, nego program života. Ako Euharistiju vratimo u središte, i glazba, i karizme, i svi naši talenti dobit će svoje pravo mjesto – u službi oltara i u službi ljudi. Ako izgubimo Euharistiju – izgubili smo srce. Ako je stavimo u središte – pronašli smo sve. Bez mise i bratstva, sve drugo ostaje samo sjena Crkve.
Molitva
Gospodine Isuse, Ti si naše blago i naše središte. Vrati nas k sebi. Oslobodi nas od lažnih privida, od duhovnog elitizma i virtualne ispraznosti. Daj nam srce koje Te prepoznaje u lomljenju kruha i u licu brata. Nauči nas da služimo, a ne da tražimo pljesak. Neka Tvoja prisutnost u Euharistiji bude izvor naše snage, radosti i poslanja. Amen.
(Napomena o autoru: p. Anto Bobaš, dominikanac, pastoralno djeluje u Rijeci; s bratom Jadrankom utemeljio je kršćanski rock bend „Glasnici nade“ i autor je emisije „Oni rokaju za Gospodina“ na Hrvatskom katoličkom radiju.)
