Takni sebe ili nekog drugog prije braka i gorjet ćeš u paklu. Tako, otprilike, u očima svijeta izgleda kršćanski pristup seksualnosti. Karikature su se uvijek lakše urezivale u pamćenje od komplicirane stvarnosti. Takva se slika dala iščitati iz lekcije na strani 78. priručnika za Zdravstveni odgoj 7. i 8. razreda, koji su baš sve riječke škole odlučile uvesti kao izvannastavnu aktivnost. Priručnik je u pravu kad kaže da se “odnos prema spolnosti razvija pod utjecajem okruženja u kojem odrastamo i živimo”, a točno je i da na našem prostoru religija i dalje snažno oblikuje to okruženje. To je, za autore riječkog kurikuluma, problematično. „Mnogi stereotipi, rodne norme i religijska uvjerenja mogu utjecati na pogrešno poimanje spolnosti. Neki su od takvih primjera da se treba sramiti svoje spolnosti ili da se u spolni odnos treba upuštati samo zbog reprodukcije“, navodi se u nastavku.
Taj odlomak može djelovati potpuno točno onima koje pate od predrasude izrečene u prvoj rečenici ovoga teksta. Jesu li doista religijska uvjerenja ta koja rađaju pogrešno poimanje spolnosti ili je problem možda u pogrešnom poimanju religijskih uvjerenja?
Spolnost za vjernike ne samo da nije sramota nego je jedan od najvećih zamislivih darova. Zato i zaziru od ideje da se nešto toliko sveto svodi na životinjski nagon. Jer onaj tko nosi u sebi sposobnost za ljubav, daje tu ljubav i kroz tijelo. Tada i sam postaje dar, za drugoga. Spolni čin, kroz kršćansku leću, potpuno je i obostrano predanje.
Iz te perspektive doista je mučno gledati kako se spolnost tumači kao potreba koju treba zadovoljiti. Glad utažiš sendvičem, svrbež počeškaš noktima, pa bi valjda i seksualni nagon trebalo riješiti na sličan način. Ako ne ide drugačije, riješi to sam sa sobom. „Spolna ponašanja mogu biti usmjerena prema sebi, te osobama istog i/ili suprotnog spola“, zdravstvena je pouka za mlađe maloljetnike, a redoslijed riječi dovoljno govori sam za sebe: usmjeren je protiv svega heteronormativnog. Vjernik koji bi se usudio prigovoriti toj logici gotovo bi sigurno bio progresivno izrugan.
Nitko ozbiljan ne misli da će dijete koje iz znatiželje posegne za svojim spolovilom završiti u paklu. Štoviše, i Katekizam Katoličke Crkve spominje afektivnu nezrelost kao olakotnu okolnost. No čak je i za ateiste važno problematizirati kako se ta ponašanja oblikuju i kamo vode. Jer spolnost zatvorena u sebe, a danas se to zove „autoseksualnost“ i sve je popularnija, promašuje vlastitu svrhu. Dar za druge, sjećamo se? Ideja je darivanje, ne samodostatnost. Nije spolnost dizajnirana da bude ventil za nagon ili ritualno samougađanje. Spolnost je jezik kojim govoriš: „Evo, sav sam tvoj.“
Ne misle to samo ludi vjernici, stav ima uporište u psihologiji. Samozadovoljavanje može biti prolazna faza istraživanja, ali jednako tako i kompulzivni bijeg od stvarnosti. Može prerasti u mehanizam samoregulacije, u ovisnost, u zamjenu za odnos. Pogotovo kad se spoji s pornografijom. Točnije je to zvati samopotrošnja nego spolnost. Spolnost povezuje, a ovo izolira.
Zato Crkva u toj neuralgičnoj točki odrastanja inzistira na samosavladavanju, umjesto na normalizaciji. To je ionako najvažnija lekcija koja se brusi kroz čitav život, ta da naše želje i nagoni nisu gospodari našeg života. No hajde ti to objasni hormonalnom djetetu uronjenom u svijet nezamislivo dostupnih sadržaja za odrasle. Lakše je pribjeći karikaturi. Gorjet ćeš u paklu, narast će ti rep i imat ćeš dlakave dlanove pa će svi znati što si radio.
Tu na scenu stupaju krivnja i sram, u suvremenom svijetu proglašeni neprijateljima slobode. Dvojac je to koji često ide ruku pod ruku. Nužni i različiti. Krivnju osjećaš zbog toga što si radio, a sramiš se onoga što jesi. Tako objašnjeno može djelovati da je svaki sram toksičan. Djeluje to tako i u priručniku, koji ga izjednačava s “pogrešnim poimanjem spolnosti”, kao da je svaka nelagoda dokaz neuroze. Istina, postoji sram koji guši, ali postoji i sram koji čuva.
Zdravi sram javlja se kao nelagoda kad osjetiš da te netko izlaže više nego što želiš ili kad je ulazak u intimu preuranjen. Djevojčica koja se nađe pod pritiskom da napravi nešto čega se srami ne pokazuje manjak slobode. To je samo znak da sram radi svoj posao. Sram je pogranični policajac, čuvar intime, osobito važan dok djeca još nemaju zrelost da se sama zaštite. Dječak koji se povuče iz razgovora u kojem vršnjaci odmjeravaju tuđa tijela i natječu se u nabacivanju vulgarnih epiteta zapravo se spašava od sudjelovanja u ponižavanju drugih. Takva nelagoda čuva dostojanstvo i kupuje vrijeme potrebno za sazrijevanje.
Toksičan sram nešto je posve drugo. On se usađuje kad djecu od malena učiš da je tijelo prljavo, da je svaka želja grijeh i da je svaka intimnost opasna. To doista jest ropstvo. Ne šapće ti takav sram „pazi na granice“, nego „ti si loš“. Zato se događa da odrasla osoba, ranjena otrovnim sramom, osjeća krivnju i u braku, u odnosu koji bi trebao biti najčišće ostvarenje onoga zbog čega je spolnost stvorena: potpuni dar sebe drugome.
Najveći problem riječke lekcije o spolnosti je što ta dva srama ne razlikuje. Sram se prikazuje isključivo kao kočnica razvoja i slobode. Zbog toga bi valjda i trebalo otvoreno razgovarati o seksu s mladima, da se na vrijeme oslobode. No jedno je razgovor o spolnosti, a drugo dijeljenje intime. Intima traži odnos i povjerenje, a razgolititi je pred svima, kako to predlažu Karte seksalice, ne vodi u oslobođenje nego u obezvrjeđenje.
Dobar je strah kome ga je Bog dao, govorili su naši stari. Dobar je i sram.
