Na stranicama Evanđelja susrećemo bogataša i Lazara. Bogataš živi u izobilju, sjajno se gosti, uživa u raskoši. Lazar, sav u ranama, leži pred njegovim vratima, gladan i prezren, nevidljiv onima koji ulaze i izlaze iz kuće. Dvoje ljudi, dva svijeta, a zapravo samo jedna ljudska priča: ona o tome koliko smo sposobni vidjeti drugoga.
Sjećam se susreta s jednim “Lazarom”. Starica pognuta nad kontejnerom, skupljala je boce. Prišla sam joj i srdačno je pozdravila. Pogledala me u strahu, kao da očekuje čuti ružne riječi, kao da je već previše puta doživjela da je ljudi ne vide ili je vide samo kroz prezir. Rekla sam joj da je molim da se ne ljuti, da joj želim nešto darovati. Stisnula sam joj nešto novca u ruke. Neću nikad zaboraviti njezin pogled. Oči su joj se napunile suzama. Istovremeno joj se u pogledu zrcalila nelagoda zbog uzimanja tog novca i radost jer više nije ovisila o tome koliko će plastičnih boca uspjeti skupiti toga dana.
Koliko je takvih „Lazara“ oko nas? Ljudi na rubu, pritisnuti teretom života, koji se dan za danom bore za koricu kruha, za dostojanstvo, za malo mira. A mi? Koliko ih puta zaobilazimo pogledom, sudimo im u sebi, okrećemo glavu da nas njihova prisutnost ne bi podsjetila na ono što bismo i sami mogli biti, da nas život nije odveo drugim putem.
Evanđelje nas podsjeća da nije pitanje što imamo, nego što činimo s onim što imamo. Bogatašu nije bio uteg njegovo bogatstvo, nego njegova ravnodušnost. Lazar je ležao pred njegovim vratima, a on ga nije vidio.
Zato je pravo pitanje za nas: tko leži pred našim vratima? Na poslu, u susjedstvu, u obitelji? Možda nije gladan kruha, nego ljubavi, pažnje, topline, priznanja. Možda čeka samo jednu lijepu riječ da povjeruje da vrijedi.
Ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti svijet jednoga čovjeka. Nekad je dovoljno tek malo, osmijeh, riječ, stisak ruke, komadić vremena, djelić onoga što imamo. I tada postajemo ljudi koji su spremni vidjeti drugoga. Ljudi koji žive ono na što nas Evanđelje poziva: ljubiti bližnjega.
Na kraju, upravo se u tim „Lazarima“ krije lice Krista. On se skriva u ranama siromašnih, osamljenih, zaboravljenih. I možda će nam jednoga dana baš oni biti zagovornici pred Ocem, jer smo u njihovim ranama prepoznali i Njegove. Jer, kako kaže Isus, „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).
