INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Kapitulacija, a ne odgoj – djeca s bokserima i suzavcima ili što nas je Dubrava naučila o suvremenom odgoju

Naoružani ne samo smiješkom, nego bokserima i suzavcima hodaju kroz grad. Imaju 10 do 16 godina. Od svojih žrtava uglavnom ne traže novac, cilj nije steći, nego ponižavati. Mjesecima nitko ne uspijeva izaći na kraj s jednom skupinom nasilne djece u zagrebačkoj Dubravi. Tisućama građana okupljenim pod transparentom “Dubrava za djecu” strpljenje je iscurilo. Traže odgovornost.
Nadrealan je trenutak u kojem se roditelji moraju skupljati na ulicama i moliti državu da zaštiti njihovu djecu od druge djece, ali je i otrježnjujuć. Cijela zajednica raspada se naočigled. Jer koliko je to pitanje funkcioniranja institucija, toliko je i odgojno.
Godinama smo djeci govorili da se ne tuku, da ne vraćaju istom mjerom, da se povuku i sve kažu učitelju. Dobili smo generaciju koja zna prepoznati nasilje, ali se osjeća potpuno bespomoćno kad ga doživi. Čekaju da ih odrasli spase. Dok oni čekaju, šačica djece kojima se sustav nije uspio adekvatno pozabaviti, svladala je drevnu lekciju – tko je jači, taj kvači. A posljedica nema. Pred nama su dugoročni rezultati pedagoške prakse koja je cijele razrede ostavila bez zaštite.
Nasilnik je, paradoksalno, sam po sebi tu najmanji problem. On je dijete koje signalizira da treba pomoć.
Iza svakog udarca, prijetnje ili poruge stoji emocija koju dijete ne zna regulirati. To može biti čisti bijes, nekad je frustracija, osjećaj manje vrijednosti ili strah. Djeca bi, prirodno, tu vještinu vladanja emocijama trebala naučiti od roditelja, u sigurnosti doma. Emocionalna regulacija je zapravo škola osobne slobode. Ona nas uči da ne činimo što hoćemo, nego da imamo snagu učiniti ono što je ispravno. Čak i kad osjećaji vuku na suprotnu stranu.
Ali roditelji, po vlastitom priznanju, često ni sami ne znaju vladati sobom na taj način. Uz roditelje koji nemaju vještina, vremena ili strpljenja za kućnu školu slobode, dijete ostaje samo sa svojom unutarnjom burom. Vrtlog negativnih emocija koji nije prepoznat i izrečen često traži svoj put kroz nasilje. Problem Dubrave zato je prije svega problem dnevne sobe, ali eskalirat će u školi ili na putu do nje.
“Reci ne nasilju” plakat je kojim su oblijepljene sve škole. Djecu smo naučili da to znači obavijestiti odrasle i vjerovati da će ih zaštititi. No institucije tu vjeru moraju opravdati. Roditelji su prvi odgovorni, ali odgovoran je i sustav koji ne razlikuje pogrešku od kontinuiranog zlostavljanja, a verbalnu uvredu tretira jednako kao i fizički napad. Ukor, ukor za sve!
Reakcija se svodi na razgovor u kabinetu ili na opomenu koja nema nikakve posljedice izvan e-dnevnika. Nasilnici se nakon toga vraćaju u razred, često još hrabriji nakon spoznaje da im zapravo nitko ništa ne može. Žrtve, pak, ostaju sjediti u istim klupama sa svojim zlostavljačima. S grčem u želucu koji ih podsjeća koliko su sami, izloženi i napušteni.
Učitelji, preopterećeni birokracijom i bez ovlasti za odlučnije poteze, nerijetko se povlače i biraju strategiju „samo da prođe“. Stručne službe, a vječito ih manjka, rade koliko mogu, ali bez realnih sankcija i mogućnosti izdvajanja nasilnog osnovnoškolca iz okoline. Fokus se tada u posve kršćanskom duhu prebacuje na „pomirbu“. Žrtvi se govori da oprosti, da zaboravi, da „ne izaziva“. Za to vrijeme nasilnik uči da se nakon nekoliko usiljenih riječi kajanja može vratiti na staro. I da, to bi bila prava kršćanska pedagogija kad bi kajanje bilo stvarno i dovelo do vidljive promjene u ponašanju. U praksi, međutim, kajanje je samo forma koja djecu ostavlja trajno izloženu nasilnicima, uz bolnu lekciju da pravda ne postoji.
Jedina razumna logika u takvom sustavu je “trpi i čekaj da prođe, ne traje ni to školovanje dovijeka.” Prije bi se to moglo nazvati kapitulacijom nego odgojem.
Možda je krajnje vrijeme da djecu prestanemo učiti samo kako da izbjegnu sukobe, a počnemo ih odgajati da budu branitelji dostojanstva, vlastitog i tuđeg. Jer društvo koje djecu uči da gledaju svoja posla kad netko pored njih trpi nasilje, zapravo odgaja generaciju promatrača koji će sutra, kad odrastu, šutke promatrati životne nepravde bližnjih. Ako danas ne nauče stati uz prijatelja u razredu koji je slabiji, kako će sutra stati uz kolegu žrtvu mobinga ili susjedu koju suprug zlostavlja?
U srcu prave kršćanske pedagogije uvijek je zauzimanje za drugoga. Sv. Ivan Pavao II. govorio je o „odgoju za civilizaciju ljubavi“, a ljubav bez hrabrosti je sterilna i besplodna. “Skloni se i istrpi” ne smije biti jedina lekcija, civilizacija ljubavi njeguje duh branitelja. Nisu to samo oni koji su u Domovinskom ratu stali na prvu crtu, branitelj je i dijete koje ima hrabrosti stati između žrtve i zlostavljača i reći: „Dosta.” Mnogi će roditelji sada ustuknuti. Zašto bi učili djecu da se petljaju u tuđe probleme i riskiraju vlastitu sigurnost? Upravo takvo razmišljanje dovelo nas je do ove točke.
Kad jedan razred kolektivno odluči da nasilje neće tolerirati, da će zajedno stati uz onoga koji je slabiji, omjer snaga se mijenja. Nije to poziv na obračun ni uzvraćanje nasiljem, riječ je o kolektivnom zauzimanju za žrtvu. Sigurnost je u velikim brojkama i jedan nasilnik ne može nadjačati zajednicu. Zato odgoj mora počivati na odgovornoj hrabrosti: djeca imaju pravo štititi sebe, ali i dužnost štititi slabije od sebe. Baš kao i odrasli. Samo tako odgojit ćemo generaciju koja od malih nogu zna da rješenje nikad nije okrenuti glavu, rješenje je pružiti ruku.