To nije Tanja Jurin. To je njezin DSM 5. Tako je, otprilike, zvučala i obrana Hrvatske psihološke komore koja je stala iza zvijezde povjerenstva za uvođenje zdravstvenog odgoja u zagrebačke škole.
Duhove je uzburkala relativizacija pedofilije koja je izašla iz njezinih usta, ali učena seksologinja zaista nije rekla ništa što već nije ukoričeno u službenom dijagnostičkom priručniku Američke psihijatrijske udruge (DSM 5). U njemu, naime, više nema običnih pedofila. Postoje samo osobe s parafilijskim sklonostima i one s parafilijskim poremećajem. Poremećeni su, da se tako nekorektno izrazimo, samo oni koji svoju neobičnu sklonost pretoče u čin silovanjem djece.
Lijepo je gospođa Jurin objasnila: “Zapravo ide se ka tome da što manje stigmatiziramo seksualnost, ma kako neobična bila… Ako osoba nema problem zbog toga, osoba ne pati radi toga, drugima ne nanosi nikakvu patnju, onda to ne smijemo stigmatizirati.”
Misli kao okidači za djela
To doista jest logika dijagnostičkog priručnika kojem se, kao Bibliji, klanja psihološki i psihijatrijski mainstream. Na temelju njega se pišu udžbenici seksualnog odgoja, propisuju lijekovi i, što je najvažnije, oblikuje svijest o tome što se uopće smije zvati duševnom bolešću. Tako su i pedofili sada poremećeni samo ako uzrokuju patnju drugima. Kako je Hrvatska psihološka komora podcrtala u svojoj obrani kolegice: “Misli same po sebi nisu djela… Izjednačavanje misli i djela (tzv. thought–action fusion) poznata je kognitivna pogreška koju psihološki tretmani ciljano smanjuju.”
Naravno da misli i djela nisu isto, ali nisu ni potpuno odvojene pojave. Štoviše, misli su u pravilu okidači za djela. Taj je dio struka odlučila svjesno ignorirati, pa sada mjeri samo prag boli koji misao uzrokuje. I dok im se pred očima prelijevaju dugine boje, sve postaje spektar. Više nitko nije lud. Svi smo mi samo “neurodivergentni”.
U taj se znanstveni konsenzus savršeno uklapa i narativ o fantazijama kao sigurnom prostoru u kojem možemo isprobavati ono što bi u stvarnosti bilo previše rizično. To je imaginarna soba u kojoj je, ako pitate psihologe, sve dopušteno i sve lišeno moralne odgovornosti. Čak i kad sadrži razrađene scenarije ponižavanja ili nasilja, fantazije se prikazuju kao bezazlene jer, kako kažu, “nikome ne štete”. A to je notorna laž.
Točno je da su fantazije probne verzije djela. Prešućuje se da se takvim mentalnim probama um navikava i na ono što bi trebao odbiti. Svaka ponavljajuća fantazija postaje u mozgu emocionalni obrazac, a svaka emocionalna navika traži svoje ostvarenje. Što ima loše u ostvarivanju fantazija, pitaju se sada najliberalniji. Kako smo već više puta u središtu Zagreba vidjeli muškarca kako na lancu vodi ženu koja hoda kao pas, teško je pronaći nešto što društvo još može šokirati. Čini se da je za većinu jedina preostala granica pedofilija.
Sanjarenje o zlostavljanju
Prema najhrabrijim procjenama osobe sa pedofilskim sklonostima čine do sedam posto opće populacije. Hrvatska psihološka komora upozorava da ih ne smijemo stigmatizirati jer “javna osuda već samih misli može obeshrabriti ljude od traženja pomoći, čime se zapravo povećava rizik za zajednicu”. Tu tvrdnju da moralna relativizacija sprečava zločin teško će nam empirijski dokazati. Tko ne vidi bolest, ne traži pomoć. Pedofilske misli ne samo da smijemo, nego i moramo osuditi, jer ozbiljno prijete najranjivijima među nama. Čovjek koji sanjari o zlostavljanju djece nosi u sebi dokazano visok rizik da postane počinitelj. Nekoliko studija navodi da čak 60-85 posto onih s takvim “neobičnim sklonostima” pokuša ostvariti neku vrstu kontakta s djetetom, u stvarnosti ili online. Svaki pokušaj prvo je bio fantazija. Zlo ne počinje u rukama, nego u mislima koje ruke slijede.
Najdublji uvid u to daje nam nepopularni evanđeoski stih: “Tko s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u svom srcu.” (Mt 5,28) Ako grijeh u mislima vrijedi za požudu prema odrasloj osobi, koliko tek vrijedi kad se požudno gleda dijete! To više nije ni “samo” preljub u mašti nego silovanje.
Onome tko ne vidi moralnu težinu misli, teško je razumjeti korijen zla. I to je u redu. Nismo svi vjernici i ne vrijede za sve moralni zakoni Crkve, ali ljudski zakoni vrijede. Kad čovjeku koji u mislima čini kaznena djela silovanja djece struka govori da to nije problem dok god “nikome fizički ne šteti”, onda razlika među nama nije u vjerskim uvjerenjima, nego u zdravom razumu.
Pedofil kao babysitter
Ako misli nemaju nikakve veze s djelima, ta ista struka trebala bi mirne duše dati preporuku osobi s parafilijskim sklonostima da se zaposli u vrtiću i povjeriti joj i vlastitu djecu na čuvanje. Jedino tako bi dosljedno proveli psihološku dogmu o bezgrešnosti misli.
Problem je što se usvajanjem te dogme zlo ne briše, ono samo čeka svoj trenutak. Zato dok se psihologija svodi na sve manji broj poremećaja čije se definicije mijenjaju ukorak s društvenim raspoloženjem, teologija uporno govori o grijehu.
Grijeh obuhvaća misao, želju, nagon i djelo i pozvani smo na odgovornost za sve od navedenog. Ako se to jasno ne kaže, u slučaju pedofilskih sklonosti normaliziramo unutarnje nasilje koje prethodi svakom vanjskom. Tvrde su to riječi, zato ih struka i zaobilazi. Prosječnom je čovjeku njihov pristup draži, radije bira dijagnostičko objašnjenje umjesto pokajanja. Terapeut ga neće uznemiravati idejom da je već počinio zločin u mislima, učit će ga kako da to prihvati.
Zato možda i nije najveći problem što više ne znamo što je ludilo, problem je što više ne znamo što je zlo.
