Stajali su daleko. Odbačeni, nevoljeni, prezreni. Gubavci, ljudi kojima se nije smjelo približiti. Ljudi koji su morali vikati da su nečisti da ih nitko ne dotakne. Život kakav su poznavali za njih više ne postoji. Nisu imali ime, nisu imali obitelj, nisu imali dom. Nisu imali ni Boga, odnosno osjećali su da ih je i On odbacio. Guba je značila kaznu, vjerovali su da su udareni bolešću jer su se ogriješili o Boga. Ti su ljudi nosili dvostruku bol: rane na koži i na duši.
U tom očaju, rađa se vapaj: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” To je više od molbe za zdravlje. To je molitva čovjeka koji je izgubio sve, ali još uvijek u srcu gaji nadu. Da ga Bog možda ipak nije zaboravio. Da postoji Netko kome se može obratiti.
Možda i ti danas stojiš na rubu. Možda nosiš rane koje se ne vide. Možda si izgubio zdravlje, posao, mjesto u nečijem srcu, sve ono što ti je davalo smisao u životu. Možda ti se čini da više nemaš što ponuditi, da si nevidljiv, da su te ljudi zaobišli, zaboravili, odbacili. Možda si povjerovao u ono što drugi kažu o tebi. Možda osjećaš da si i Boga razočarao, da je i On digao ruke od tebe.
Vjeruj mi, to nije istina. Ti nisi ono što su drugi o tebi rekli. Tvoj Otac te ne gleda ni kroz tvoje grijehe, ni kroz tvoje padove, ni kroz tvoje rane. Ne gleda te ni kroz tvoje uloge, pozicije, uspjehe, kroz tvoje zdravlje. On u tebi vidi svoje ljubljeno dijete. U Njegov je dlan bilo upisano tvoje ime i prije tvog začeća. Bog ti se radovao i prije nego te stvorio.
I kad ti se čini da su svi digli ruke od tebe, Bog je i tada tu. Možda najbliži do sada. Traži te i kad misliš da si izgubljen. Ljubi i kad misliš da te nitko ne bi mogao voljeti. Stoji pred tobom i šapće: „Dođi. Povjeruj. Nisi završio. Evo, sve činim novo. (Otk 21,5)“
Bog može iz pepela podići novoga čovjeka. Od tvojih ruševina i krhotina izgraditi stijenu. On može tvoje rane pretvoriti u izvore milosti. Tvoju tamu u svjetlo. Iz smrti podići u život.
Pogledaj Isusa, Učitelja kojem su zavapili gubavci. On je isti danas i sutra. On te poziva da ustaneš. Da kreneš, makar još ništa ne vidiš. I dok hodaš, dogodit će se čudo. Jer Onaj koji te je stvorio, zna zašto te je stvarao. Tvoj život nije slučajnost. Bogu si silno važan. Dopusti mu da te u to uvjeri. I kada ga konačno primiš za ruku i nastaviš koračati s Njime kroz život, ne ispuštaj tu Ruku više nikada. S njome ćeš u Vječnost!
