Nedavno sam na internetu pročitala zanimljiv komentar jedne gospođe ispod članka o veličanstvenim fontanama u Dubaijui, čiji vodoskoci dosežu i do 150 metara visine – u prosjeku to je visina zgrade od 45 katova. S obzirom na to da živi u Dubaiju i da ih često vidi, napisala je da joj je taj svakodnevni spektakl već dosadio. U moru komentara i izraza divljenja, njezin je komentar bio neobičan, toplo napisan i – iskren.
Ima istine u tome komentaru. Kažu da je najmanje Rima vidio prosječan Rimljanin. Dok turisti sa strahopoštovanjem planiraju svaku ulicu, crkvu i trg koji će posjetiti, stanovnici Rima, jureći kroz svakodnevicu, često ni ne podignu pogled da zastanu i dive se onome što imaju pred sobom.
Razmišljajući o međuljudskim odnosima – osobito o onima koji su nam najbliži – često smo i mi ti „Rimljani“ koji nemaju vremena zastati i doživjeti osobu ispred sebe kao jedinstveno i veličanstveno djelo povijesti.
Distanca obično ima negativan prizvuk. Ostavlja previše prostora između ljudi i općenito nije dobro prihvaćena. Ipak, nedavno sam čula od jednog svećenika kako zdrava distanca može biti dobra. Ta mi je rečenica ostavila prostora za razmišljanje.
To nije klasično udaljavanje od osoba. To je odmak koji nam pomaže da svoje bližnje gledamo u cjelini – kao zasebna bića u koja je Bog upisao jedinstven stvoriteljski pečat.
Koliko je dragocjeno što smo u bliskim odnosima slobodni izraziti svoje mišljenje, toliko je ponekad i opasno što si uzimamo pravo komentirati, upravljati, govoriti što bi drugi trebali činiti, pa čak i osuđivati bližnje.
Slobodu koju nam je Bog dao često shvaćamo pogrešno. Zaboravljamo da naša sloboda ide do one granice dok ne ugrožavamo drugoga. Jer sloboda nije sebičnost – ona uključuje odgovornost, obzir i poštovanje prema osobi koja stoji pred nama.
Često su naše riječi prvo što nam padne na pamet – grube, nepristojne, drske. Najčešće takve idu prema onima koji su nam najbliži, a najmanje prema onima koji su nam daleko i kojima naše riječi možda ne bi ni značile.
Apsurdno je – i usudila bih se reći, neprihvatljivo – da za one koje nam je Bog povjerio i stavio na brigu, ne biramo riječi, ne pazimo kako govorimo i ne oblikujemo misli. Za „usputne“ ljude koje susrećemo, izvlačimo ono najbolje od sebe: osmijeh, ljubaznost, pažnju… A za one koji su nam najbliži, ponekad ne ostane ništa od toga.
U Evanđelju po Luki piše: “U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta ču Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo!Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi čedo u utrobi’” (Lk 1,39–44)
Marija se, iako trudna, prvo brinula za svoje najbliže. Pohitala je Elizabeti – dala svoje vrijeme, svoju blizinu i najbolje od sebe za svoju bližnju.
Biti blag prema bliskima ne znači prešutjeti svoje mišljenje ili se neiskreno smiješiti dok u sebi mislimo nešto drugo. Ono što želimo reći sigurno može biti izrečeno na ljepši i blaži način – čak i kad se ne slažemo. Da istu situaciju trebamo izgovoriti susjedu ili prolazniku, sigurno bismo s više poštovanja izrekli isto.
U zdravoj distanci imamo prostora diviti se svome mužu, svojoj ženi, bratu, sestri – što su stvoreni tako čudesno i tako drukčije od nas. Moramo sebi dopustiti da čujemo njihove osjećaje i misli, jer njihove misli nisu naše misli. I to treba poštovati.
Zdrava distanca ostavlja prostor da se čudimo i budemo svakog dana iznova sretni što oni postoje – što je Bog u njihovo stvaranje utkao svoju viziju, svoj osobni pečat i udahnuo im život. Nikad se na svoje bližnje ne smijemo se naviknuti i uzeti ih zdravo za gotovo.
Takav stav prema bližnjima rađa zahvalnost – svakoga dana iznova. A zahvalnost ne ostavlja prostora za ružne riječi. Zahvalnost ne daje opravdanje da na najbliže istresemo sve negativno što smo skupili u danu.
Međuljudski odnosi ne uče se u školi. Oni se grade polako, poput gradova koji nastaju godinama – a ponekad je dovoljan samo jedan „rat“ da se sve sruši. Te ratove možemo izbjeći. Dovoljno je samo zastati prije nego što izgovorimo riječ koja nama može lako skliznuti s usana, a bližnjega pogoditi poput strijele.
Nikada ne smijemo dopustiti da prestanemo gledati čuda u našem životu. Ako im damo prostora da ih pogledamo iz drugog kuta, sigurno će nas ponovno iznenaditi svojim postojanjem. Svaki dan iznova.
Budimo zahvalni Bogu što svoj potpis čudesa ostavlja u svemu što je stvorio. U svakom našem bližnjem. Vježbajmo davati najbolje od sebe – najprije onima koji su nam najbliži. Jer oni su nam prvi povjereni – od Boga. I zato, nemojmo nikada dopustiti da se naviknemo na njih i da ih uzmemo zdravo za gotovo. Bez obzira na različitosti, povremene sitne razmirice ili nesuglasice – oni su pravo čudo u našem životu.
