U središtu je političkih rasprava diljem Zapada tzv. seksualna edukacija u školi, stoga je dobro podsjetiti se tko su njezini oci. Wilhelm Reich bio je liječnik, John Money psiholog a Alfred Kinsey biolog, i to stručnjak za kukce. Postali su ikone seksologije i najveći autoriteti (?) za to kako bi ljudi trebali razumjeti spolnost. Međutim, bili su osobe oštećene neskladnim obiteljskim odnosima u djetinjstvu, seksualni ekshibicionisti i pervertiti, čije su se teorije velikim dijelom pokazale pseudoznanošću. Dok je to sve otkriveno i objavljeno, postali su ugledni znanstvenici i ikone seksualne revolucije iz čije je torbe, pored ideja slobode i jednakopravnosti, izašlo štošta.
Njezini posljednji jesenji plodovi u liku trans-pokreta ukidaju upravo tu jednakopravnost; ako muškarci mogu „biti“ žene, gdje su onda prava žena? Na to je 9. listopada ukazala Faika El Nagashi, feministkinja i lezbijska aktivistkinja, bivša članica austrijske stranke zelenih koju je napustila zbog rodne ideologije. U raščlambi nove EU strategije „LGBTIQ+ 2026-2030“ organizacija, koju je El Nagashi osnovala, upozorila je da „Europska komisija promiče samoidentifikaciju bez dobnih ograničenja i nastoji ucijepiti pojam rodnog identiteta praktički u svako područje politike: civilno društvo, stanovanje, prijevoz, privredu, zdravlje, obrazovanje, kazneno pravo, obiteljsko pravo, diplomaciju, vanjsku politiku, propise o azilu, i, što je posebno kritično, prava žena“. „To briše zaštitu žena i djevojaka utemeljenu na spolu, rastvara standarde zaštite maloljetnika i radi pritisak na države članice kako bi uklonile nadzor roditelja i liječnika“, istaknula je organizacija Athena Forum. No bacimo prvo pogled u život i djelo idejnih predaka onih koji žele ukloniti roditeljski nadzor nad skrbi za djecu, njihov odgoj i obrazovanja.
„Sex Ed“ ili distopija detabuizacije
Obrazovanje o zdravlju i zdravim stilovima života svakako je potrebno. No ono što se danas gura pod nazivom „seksualne edukacije“ – u Rijeci, a u pripremi i u Zagrebu – ima vrlo malo veze sa zdravljem a mnogo s promjenom stavova i vrijednosti. Današnja agenda „Sex Ed“ dio je pokreta koji već pedesetak godina želi „detabuizirati“ seksualnost. To ima i pozitivnu stranu – učenje činjenica koje pridonose poznavanju tijela i čuvanju zdravlja, primjereno dobi, svakako je dobrodošlo. No, gotovo sve se gubi, pa i zdravlje, kada se spolnost odvaja od vrijednosti, od morala, kako bi se otvorilo put neograničenom ostvarivanju želja i neograničenoj proizvodnji užitka. Došavši do krajnosti, spolnost se odvaja čak i od tijela; nije važno, kažu neki, je li ti tijelo muško ili žensko. A naravno da je važno. Spolnost je i biološka stvarnost i duhovna stvarnost jer čovjek je utjelovljena osoba. U antropološkom smislu, tijelo je nešto što jesmo, a ne što imamo. U spolne odnose ulaze osobe, a ne organi.
Budući da čovjekovo ponašanje ne određuju nagoni, on je slobodno i simboličko biće. Kao što je čovjek dio kozmosa, uređenog svijeta, tako je i spolnost dio života kao šire, smislene stvarnosti. Zato svaka ljudska kultura ima neku vrstu spolne etike. Nitko u cijeloj povijesti ljudske misli osim Aristipa (4. st. pr. Kr.), kojega se danas jedva tko sjeća, nije zagovarao radikalni hedonizam – nije smatrao da je užitak smisao života. Užitak je legitimni dio priče o spolnosti, ali priča je nemjerljivo veća. Već u antičkom društvu, koje je inače bilo osebujno, uzdržljivost i samokontrola smatrali su se vrlinom, osobito u stoicizmu. U drevnom židovstvu spolnost je izvor plodnosti i pozitivna sila, kojoj nije jedina svrha prokreacija; u nekim je rabinskim tradicijama vođenje ljubavi dio svetkovanja subote. Kristove riječi proširuju ono dobro u spolnosti na nutrinu, na svaku misao i pogled; osobu, koja ima dostojanstvo, nikada nije dopušteno promatrati kao puki objekt. Spolnost je nešto sveto jer je tijelo, kako piše apostol Pavao, hram Duha Svetoga. Osobe koje su u antičkom društvu imale manje moći od muškaraca – žene, djeca, robovi – u kršćanskom obzoru više nisu smjeli biti predmet spolnog iskorištavanja. Brak – potpuno predani odnos jedne žene i jednoga muškarca – u kršćanskom obzoru nije ugovor nego savez, sakrament i veliko otajstvo.
Frojdomarksizam i njegova djeca
U 19. i 20. stoljeću rađa se teza o represiji i moći od koje bi trebalo osloboditi ne samo potlačene radnike, nego i spolni nagon; spajanjem Engelsove misli o braku kao ropstvu i psihoanalize nastaje frojdomarksizam. Sigmund Freud, Wilchelm Reich i Herbert Marcuse glavni su teoretičari ideje kako je neuroza kod pojedinca i nelagoda u kulturi posljedica potiskivanja nagona. Nakon njih dolaze Magnus Hirschfeld i Alfred Kinsey te njegovi suradnici. Zanimljivo, iako je Sigmund Freud zagovarao spolnu slobodu, sam je monogamno živio, vjeran svojoj supruzi Marthi. Wilhelm Reich (1897. – 1957.) otišao je dalje od svoga učitelja Freuda; smatrao da psihičko zdravlje i sposobnost voljenja ovisi o nekontroliranom oslobađanju libida, o sposobnosti doživljavanja orgazma i o gubitku ega koji se pritom događa. Njegova je ideja od 1927. bila da će do oslobođenja radničkoga staleža doći preko oslobođenja njihove spolnosti pa im je nudio kontraceptive. Zagovarao je spolnu permislivnost, što je izazvalo negodovanje drugih psihoanalitičara i tadašnje političke ljevice. Reich i njegovi suradnici počeli su dijeliti pamflete o seksualnosti djeci. Naime, Reich je smatrao da je represija spolnosti u djetinjstvu problem. Kada mu je dao na čitanje svoje djelo „Funkcija orgazma“, Freud nije bio impresioniran jer smatrao neuroze imaju dublje uzroke. 1929. Reich je objavio djelo „Dijalektički materijalizam i psihoanaliza“ u časopisu tadašnje Njemačke komunističke partije. Počeo se baviti „seksualnom edukacijom“, tiskati pamflete, no Komunistička partija odbila ih je tiskati jer ih je smatrala sablažnjivima.
Freud je upozorio Reicha da međunarodno psihoanalitičko izdavaštvo također neće tiskati njegove umotvorine, jer je Reich inzistirao na seksu između adolescenata. Reicha je iz svojih redova kasnije izbacila i komunistička partija Danske jer je zagovarao maloljetničke spolne odnose i pobačaj. Anna Freud, kći Sigmunda Freuda i istaknuta psihoanalitičarka, opisala ga je kao isključivu i nesretnu osobu koja će vjerojatno završiti u bolesti. U Sjedinjenim Državama 1950. Reich je u tajnosti provodio tzv. orgonomsku terapiju na djeci, koja je uključivala spolno zlostavljanje. Njegova je kći vjerovala da je sam Reich bio spolno zlostavljan u djetinjstvu te je odatle razvio tolik interes za seksualnost i dječju spolnost. Umro je pomračena uma, u zatvoru, a njegove su knjige spaljene. Nažalost, odlučno je utjecao na Michaela Foucaulda, zagovornika „oslobođenja spolnosti“ koje bi po njemu uključivalo i spuštanje zakonske dobne granice pristanka ispod 15 godina, kao i na popularnu kulturu.
Uvođenje „seksualne edukacije“ u SAD-u
Uvođenje programa tzv. seksualne edukacije počelo je šezdesetih godina u SAD-u a temeljili su se na pogledima Alfreda Kinseya, entomologa sa snažnim interesom za proučavanje seksualnosti. Kinsey je smatrao da je „seksualnost apetit koju ne treba obuzdavati“. Bio je seksualni ekshibicionist koji je htio dokazati da je njegovo spolno ponašanje – i svako ponašanje – normalno, što su njegovi radovi tvrdili. Abraham Maslow kritizirao je Kinseya jer su se uzorci njegovih ispitanika u vrijeme Drugog svjetskog rata sastojali od dobrovoljaca i nisu zrcalili cijelu populaciju, nego većinom zatvorenike, prostitutke i samohrane majke. Kinsey je autor poznate rečenice „da su djeca spolna bića od rođenja“, a do toga je zaključka došao na temelju izvješća koje je dobivao od pedofila, zlostavljača male djece. Tu rečenicu u lipnju 2024. javno je citirala Tanja Jurin, jedna od članica Povjerenstva za izradu zdravstvenoga odgoja koje je imenovao Grad Zagreb, koja ujedno ne vidi veći problem u pornografiji, koja je dokazano štetna. 1964. osnovan je SIECUS, tijelo koje se u SAD-u bavilo seksualnošću i obrazovanjem, čiji su članovi smatrali da je ljudska spolnost jednaka spolnosti životinja i da nište što itko prakticira u spolnosti nije nenormalno ili loše. Njihov je cilj bio odvojiti moral od spolnosti – neki su članovi, Kinseyevi učenici, bili čak tako radikalni u misiji detabuiziranja seksualnosti, da su javno govorili da incest ne treba smatrati perverzijom. Na usporednoj se liniji našao i John Money, psiholog koji je držao da muško i žensko nisu urođene kategorije, nego isključivo plod odgoja. Poznat po „liječenju“ Brucea Reimera koje je dovelo do samoubojstva Reimera i njegova brata blizanca, navodio je braću u dječjoj dobi na ponižavajuće seksualne radnje i, uopće, odobravao pedofiliju.
Kao i Reich i Kinsey, premda su kasnije otkrivene patološke strane njihove osobnosti, a znanstvenost njihova istraživanja diskreditirana, Money je uspio promijeniti društvo i današnji se programi tzv. seksualnog obrazovanja u više zapadnih zemalja temelje na njihovim učenjima. U političkom smislu, velik je rez napravljen1995. godina kada se na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu prvi put u međunarodnim dokumentima Ujedinjenih naroda službeno navodi pojam roda umjesto spola, što je otvorilo vrata mnogim „rodovima“ odnosno „rodnim identitetima“ čiji broj prema službenim popisima rodnih studija varira između 72 i 107.
Možemo i trebamo drukčije
Dok su prije nekoliko desetljeća programi „seksualne edukacije“ nerijetko stavljali naglasak na učenje o anatomiji, fiziologiji, trudnoći, spolno prenosivim bolestima i kontracepciji, danas se pod kodnim imenom „spolno i reproduktivno zdravlje“ naglasak premješta na spolni užitak i prava. Adolescentska psihijatrica Miriam Grossman jedna je od onih koji su proučavali današnje programe edukacije o seksualnosti i otkrila da oni nemaju previše veze sa zdravljem. „Poučavate moje dijete – što to?“ naslov je njezine knjige iz 2023. Umjesto da budu utemeljeni na znanosti, takvi programi nerijetko proklamiraju užitak pod svaku cijenu, seksualna „prava“ za maloljetnike i rodnu agendu, šaljući djeci i mladima poruku da su isključivo oni ti koji trebaju odlučiti kada su spremni za spolne odnose, koji rodni identitet preuzeti i na koji način prakticirati svoju spolnost. Takav je pristup imao devastirajuće posljedice primjerice, u vidu širenje HPV-a, u čemu je Švedska, poznata po uvođenju „seksualne edukacije“ već 50-ih godina 20. stoljeća, pri europskom vrhu. O porastu rodne disforije kod mladih djevojaka ne treba ni govoriti.
Stanely Weed i Irene Ericksen iz američkoga neovisnog Instituta za istraživanje i evaluaciju 2019. proučili su mjerljive učinke 103 programa tzv, „sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja“ samo ih je šest pokazalo mjerljivu promjenu ponašanja polaznika nakon 12 mjeseci. Zaključili su da permisivni i eksplicitni programi ne poboljšavaju zdravlje, ali zato nastoje modelirati stavove u skladu s ideološkim agendama. Tako se u programu i priručnicima Zdravstvenoga odgoja grada Rijeke govori o tome kako postoje osobe s menstruacijom, o pristanku se govori u dobi kada djeca po zakonu još ne mogu dati pristanak (!), a uz to im se poručuje kako postoji pogrešno i točno razumijevanje spolnosti, a „točno“ znaju i poučit će ih baš autori programa, čiji su koautori lezbijske udruge. Ovisnost o pornografiji ne spominje se, informacije o kontraceptivima nisu cjelovito prikazane, sugerira se da je pobačaj „rješenje“, a o ciklusima plodnosti i prirodnim metodama planiranja obitelji nema ni slova. Kao osobe od povjerenja učenicima su preporučeni nastavnici i psiholozi, a nigdje njihovi roditelji. Već viđeno u inozemstvu? Svakako. Protuustavno i proturazumski? Da. No možemo i trebamo drukčije.
