Razmišljamo li o tuđim grijesima, moći ćemo ih u jednom dahu nabrojati desetke. Pogledamo li u svoju dušu, teško ćemo si priznati svoje slabosti. Kad i primijetimo neki grijeh kojeg se sramimo, uz njega ćemo naći tisuću i jedno opravdanje i tako ga pokušati umanjiti, i pred sobom i pred Bogom. Objasniti da smo zapravo dobri, ali zbog okolnosti, rana, pa i grijeha drugih i sami smo pokleknuli. Naši grijesi nam uvijek izgledaju manji od tuđih.
A kako je važno moći priznati se grešnikom, zavapiti Bogu za snagu da se mijenjamo, upustiti se u borbu sa svojim slabostima.
Farizej iz evanđelja bio je uvjeren da je njegova pravednost dovoljna. Da mu molitva služi kao potvrda vlastite dobrote, a ne kao prostor susreta s Bogom. Njegove riječi nisu bile dijalog, nego samohvala. Čak i pred Bogom, on je govorio o sebi, i to u usporedbi s drugima. Carinik, naprotiv, nije imao što pokazati. Nije imao riječi, nego samo bol i svijest o vlastitoj bijedi. I baš zato je bio bliže Bogu.
Koliko nas, i danas, stoji poput farizeja, pred Bogom i pred svijetom, uvjereni da su naši postovi i naše desetine dovoljne. Da su naša djela mjerilo pravednosti, a ne naše srce. Koliko puta ističemo popis svojih zasluga, gledamo u druge s visoka, vidimo u njima samo njihove grijehe i slabosti…
A Bog želi srce koje ne glumi savršenstvo. Srce koje zna reći: „Milostiv budi meni grešniku.” U tom vapaju nema ni usporedbe ni maske. Samo istina. A istina oslobađa.
Jer istinska promjena ne počinje od naših odluka, nego od priznanja da sami ne možemo. Dok čovjek misli da je pravedan, da ima sve pod kontrolom, da je „dovoljno dobar“, zatvoren je za Boga. On nema potrebu za milošću jer ne vidi svoju bijedu. Ne vidi istinu o sebi. A bez istine nema ni promjene.
Poniznost je preduvjet obraćenja na koje smo svi pozvani. Od farizeja do carinika dijeli nas trenutak u kojem prestajemo opravdavati svoje slabosti i napokon ih imenujemo. Priznanje da i u nama ima i zavisti, i oholosti, i sebičnosti, i ranjenosti koja povrjeđuje druge. Tada srce postaje mekano, spremno za zahvat milosti.
Jer čovjek se ne može promijeniti sam. Može pokušavati, može odlučiti, ali ako ne traži Božju snagu, njegova se brzo iscrpi i on se vraća starim navikama.
Bog ne traži da budemo besprijekorni, nego iskreni i spremni na promjenu. Kad Mu iskreno kažemo: „Milostiv budi meni grešniku”, tada Njegova milost može početi djelovati. Tada On u nama mijenja ono što mi sami ne možemo.
Čovjek koji je stajao daleko, bojeći se pogledati prema nebu, odlazi kući opravdan. Ne zato što nikada nije pao, nego zato što je dopustio da ga Bog podigne.
Jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Ne ljudskom, nego Božjom rukom.




