Život najčešće ne donosi jedno čudesno obraćenje o kojem volimo slušati ili čitati u svjedočanstvima. Sastoji se od mnogo malih obraćenja, trenutaka u kojima odlučujemo reći Bogu „da”. Pamtim jedan takav – da. Prije desetak godina vozila sam se prvi put u Tabor, na duhovnu obnovu. Prolazila sam kroz teško razdoblje, iscrpljena od pokušaja da sve držim pod kontrolom i nosim vlastitim snagama. Bilo je to vrijeme kad me život nadilazio, a ja nikako nisam puštala Boga do kraja u svoj život.
Vozila sam se, slušala Božju pobjedu, pjevala i plakala istodobno, razapeta u sebi između onoga što osjećam i onoga što živim. Dok je svirala pjesma „Ime ti je Sveti” stigli su stihovi: „Bože, Slavim Te. Obožavam Te…” Nisam mogla izgovoriti te riječi „obožavam Te”. U srcu sam osjećala da to nije istina. Kako mogu Bogu reći da Ga obožavam, ako On nije na prvom mjestu u mojem životu.
Slomila me ta spoznaja. Učim o Njemu, govorim o Njemu, svjedočim Ga, a i dalje je u mom životu na mjestu koje mu ne pripada. Sve pokušavam sama, i tek kad udarim o zid, vapim Njemu.
Tada sam, po prvi put iskreno, počela moliti Boga da mi da takvu vjeru i ljubav prema Njemu veću od svega drugoga. Da mi On bude sve u životu. I uslišao me. Ta duhovna obnova promijenila mi je život. Bog je srušio sve zidove koje sam podizala pokušavajući se zaštititi od rana, skinuo maske koje sam nesvjesno stavljala jednu za drugom, one koje su možda smanjivale mogućnost povrede, ali su me ostavljale gladnu ljubavi. Jer zidovi onemogućuju Ljubavi slobodan prolaz.
Od tada sam (p)ostala ranjiva, ali i sposobna primiti i darovati ljubav. I koliko god to razdoblje bilo bolno, ne bih ga nikada mijenjala. Jer je tada počeo onaj pravi život, život s Bogom u svakodnevici. Odnos sa živim Bogom: Prijateljem, Otkupiteljem, Ocem.
Isus u današnjem Evanđelju kaže: „Onoga tko dođe k meni neću izbaciti.“ (Iv 6,37) Koliko je milosrđa u toj rečenici. Koliko strpljivosti s našim slabostima, s našim pokušajima da budemo dovoljni sami sebi. Njegova vrata su uvijek otvorena. Čeka to naše „da“, ne osuđuje, ne predbacuje, samo ljubi.
Mnogo govorimo o tome koliko je svetost zahtjevna, a zaboravljamo naglasiti koliko je bliska, koliko je svima dostupna. Svaki je čovjek pozvan na svetost. Jer ona ne znači savršenost, nego put. Put onih koji se vraćaju, koji kucaju, koji ne odustaju od toga da već danas mogu biti bolji i drugačiji, više Njegovi.
Svetost ima svoje zahtjeve: umiranje sebi, otvaranje srca, predanje Bogu. Puštanje da On vodi naš život. Taj put traži odricanje, ali daruje sve. Jer kad srce, izranjeno i umorno, pusti Bogu da bude Bog, tada se puni mirom koji ne prolazi. I to je predokus Raja na zemlji.
