Nema plemenitije institucije od Ureda pravobraniteljice za djecu. Mandat crpi iz moralne istine koju razumiju i vjernici i nevjernici: što učinite najmanjima, meni učiniste. U biblijskim riječima nema politike, one sadrže cijelu etiku služenja. Pravobraniteljica bi trebala biti posljednja adresa na koju dijete, u bilo kojoj situaciji, može računati. Pravno, čisto ljudski, pa i majčinski. Nije slučajno da se za tu dužnost uporno javljaju samo žene. Koliko god moderni diskurs izbjegavao priznavati razlike, postoji nešto duboko urođeno ženama da štite najranjivije. Tvrdoglavi biološki poriv da kao lavice brane nemoćno dijete.
Ne bi tu trebalo biti previše politike, ali je ima. Oko tog Ureda vodi se borba za teritorij, moć i pravo tumačenja temeljnih pojmova roditeljstva.
Helenca Pirnat Dragičević nakon osam godina na čelu Ureda, pred nadležnim saborskim odborom nije znala jasno odgovoriti na pitanje što je točno u svom mandatu napravila za dječja prava u Hrvatskoj. Val maloljetničkog nasilja i Vjesnik u plamenu nisu je budili iz zimskog sna. Zaspala je na straži i dok su posvojitelji djece iz DR Kongo zaobilazili granične kontrole, međunarodne konvencije i nacionalne zakone. Budilo ju je samo ono što miriše na tradicionalne vrijednosti. Desnica joj nikada nije oprostila napade na vjeronauk. I to da bi djecu radije gledala uz drag performere odjevene u kondome, nego na Hodu za život. A i surogat majčinstvo, ono što i progresivci u Europskom parlamentu odbacuju, je nešto što “treba razmotriti“. Čudesno je izdržala svih osam godina, za razliku od svoje prethodnice koja je zbog sličnih stavova smijenjena u pola mandata. Za svoj rad Pirnat Dragičević nagrađena je s 40 glasova saborske oporbe. Nedovoljno za novi mandat.
Ako su problem bivših pravobraniteljica bile ideološke boje, onda je izbor Tatjane Katkić Stanić, perjanice Ministarstva socijale, vrlo upitno rješenje. Više od 20 godina žari i pali socijalnom politikom kroz sve ključne funkcije. Uprave, zavodi, radne skupine, međunarodni projekti. Naoko dojmljivo, dok god se ne pita za rezultate. Dječje siromaštvo bila joj je dosad najvažnija misija.
Kao nacionalna koordinatorica Europskog jamstva za djecu, nova je pravobraniteljica u rukama imala mehanizme koji su djeci trebali ublažiti neimaštinu. Pomaka tu i nema mnogo. U Hrvatskoj i dalje svako peto dijete živi u riziku od siromaštva. Svako četvrto, ako živi sa samohranim roditeljem ili više braće i sestara. Ta bilanca teško može opravdati prelazak iz izvršne u nadzornu poziciju nad pravima djece.
Još je teže u eri brojanja svakog lajka braniti ideološku neobojenost, koja se nametala kao uvjet. Katkić Stanić ne samo da lajka, nego i dijeli na svom privatnom profilu poziv na edukacije Udruge Status M. One iste udruge koja u Hrvatsku dovodi transrodne stručnjake da zagovaraju rezbarenje drvenih penisa na nastavi, ne bi li djecu čim ranije upoznali s vrlim novim svijetom seksualnih praksi.
S feminističkim udrugama, koje su crvena krpa svima iole tradicionalnima, pravobraniteljica surađuje dugi niz godina. Tako je poduprla i projekte koji zagovaraju „progresivno roditeljstvo“ i seksualnu edukaciju po modelu lijevih aktivista. Bila im je odskočna daska za utjecaj na zakonodavstvo, pa su udruge rado uzvratile podrškom njenoj kandidaturi. Pomalo sporno, uzme li se u obzir da te udruge njoj polažu račune.
Na kojoj je zapravo strani, pokazat će se ubrzo na gorućem pitanju odnosa prema djeci s rodnom disforijom. Sve ih je više. Pozivajući se na neimenovane stručnjake, škole u pravilu traže od svih “rodno afirmativni pristup”. Ako Marko danas odluči da je Marina, svi ga imaju tako oslovljavati, i učenici i nastavnici. To djeci olakšava rodnu tranziciju, potvrdili su im neimenovani stručnjaci. Na stranu to što je pravno problematično inzistirati da se maloljetnik naziva imenom koje mu nije navedeno u dokumentima, činjenica je da institucije improviziraju. Škole se pozivaju na protokole i stručnjake koje nitko nije vidio, a uznemireni roditelji šalju pisma ministrima i pravobraniteljici. “S kojim pravom tjerate nastavnike i tuđu djecu da Marka zovu Marina” pitanje je koje čeka Katkić Stanić na novom radnom stolu.
Čeka ju i pitanje tko je taj tko Marku, da bi lakše postao Marina, smije propisati lijek za rak prostate kao blokator puberteta. Jer to se, naime, u Hrvatskoj radi. Štoviše, iza takvih je praksi stala ministrica zdravstva Irena Hrstić, čije je pismo potpore svečano pročitano na simpoziju “Zaštita zdravlja transrodnih i rodno raznolikih osoba”. Za Katkić Stanić time je put ucrtan, a stranu će kad tad morati i javno odabrati.
Ne vodi se, dakle, rat oko ženskog imena na vratima Ureda. Vodi se rat oko interpretacije roda, obitelji i budućih pravila igre. Jedni žele pravobraniteljicu koja će iz škola izbaciti vjeronauk i “desničarske nazadnosti”. Drugi žele onu koja miče rodnu ideologiju i “ljevičarske nastranosti”. Nitko, realno, ne želi stvarnu neutralnost.
A djeca? Tko njih štiti u sustavu koji bira osobu da brani prvo političke interese, a tek onda dječje? I tko štiti roditeljska prava ako je politika ta koja određuje što je najbolji interes za dijete?
Baš zbog majčinske dimenzije službe, od pravobraniteljice se očekuje više nego od ijednog državnog dužnosnika. Ne traži se savršenstvo, ali traži se hrabrosti da brani dijete, a ne stranku. Pritiscima usprkos. Bez toga je Ured još jedna u nizu besmislenih institucija. Tražili smo lavicu, a to što smo dobili, vladajućima na dušu.
