Ukrajinci u Ukrajini, u Hrvatskoj i svuda u Europi te širom svijeta svake godine četvrte subote u studenome obilježavaju obljetnicu Holodomora (genocida glađu) u Ukrajini 1932.-1933. godine i sjećaju se žrtava genocidnih zločina i više od sedam milijuna ubijenih Ukrajinaca izgladnjivanjem do smrti koje je provodio Staljinov totalitarni komunistički režim.
Posebno su Crkva, Sveta Stolica, pape i crkveni prelati kroz povijest do danas progovarali istinu o Holodomoru u Ukrajini i strašnim genocidnim zločinima totalitarnog komunističkog režima nad ukrajinskim narodom.
U Bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca na Kaptolu u Zagrebu uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa metropolite mons. Dražena Kutleše na dostojanstven i pijetetan način obilježen je Dan sjećanja na žrtve Holodomora u Ukrajini. Svetu misu za žrtve Holodomora u Ukrajini 1932.-1933. godine i za sve poginule žrtve brutalne agresije protiv Ukrajine u Bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca na Kaptolu predvodio je pomoćni biskup mons. Ivan Šaško u koncelebraciji sa rektorom Zagrebačke katedrale mons. Zlatkom Korenom, župnikom grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu na Gornjem gradu o. Nenadom Krajačićem, profesorom Katoličkog bogoslovnog fakulteta o. dr. Tarasom Barščevskim, župikom grkokatoličke župe Krista Kralja u Zagrebu o. Ivanom Grinišinom i župnim vikarom svećenikom za Ukrajince u Zagrebu o. Myroslavom Barnyčkom.
Donosimo dio propovijedi biskupa Šaška:
“Večeras molimo s vama, za vas i za cijeli ukrajinski narod, spominjući se žrtava zločina komunističkoga režima u Ukrajini 1932. i 1933., kada je umjetno izazvana glad, to jest: ubijanje glađu ili Gladomor (ukr. Holodomor), uzelo živote nekoliko milijuna ljudi. Bio je to genocidni čin nepravedne sovjetske komunističke vlasti prema ukrajinskim seljacima s političkim ciljem uništavanja socijalnoga temelja jedne nacije. Taj je zločin cinično i okrutno planiran od strane Staljinova režima, kako bi se provela politika kolektiviziranja poljoprivrede protiv volje ukrajinskoga seoskog stanovništva. Sličnu su metodu oduzimanja slobode i neovisnosti ljudi komunisti primjenjivali u svim zemljama u kojima su preuzeli vlast i stvarali ‘proletarijat’ kojim su, uvijek lažima i nasiljem, lakše manipulirali. Ono pak što ne može ostaviti ravnodušnim niti jedno srce kojemu je stalo do ljudskosti jest činjenica da je među tolikim ukrajinskim žrtvama bilo iznimno puno djece te da je sve to bilo desetljećima prekriveno šutnjom i ideološkim zabranama spomena. Dok i sami u Crkvi i hrvatskome društvu pokušavamo potaknuti nositelje političke vlasti, odgovorne u kulturi, znanosti, odgoju i obrazovanju, da se zauzmu u velikome djelu pročišćavanja spomena i sprječavanja da laži iz komunističke vladavine i dalje truju korijene sadašnjega življenja, primjeri drugih naroda i vjernika ohrabruju i naše korake. Nasilje se rađa iz sjemena laži. Tako je i danas, dok ukrajinski narod trpi pod bezobzirnim ratnim razaranjem. Zato u ovoj euharistiji molimo i za žrtve koje pred očima, štoviše pred kamerama takozvanoga civiliziranog svijeta 21. stoljeća svjedoče o bijedi naše civilizacije. Ovo su dani u kojima, bez obzira na političku pragmatičnost, na poniženja, ucjene, izdaje i prodaje dostojanstva, ne smijemo pogaziti istinu i prihvatiti neistinu nepravednih silnika. Osim toga, uvijek se – po primjeru blaženoga Alojzija Stepinca i ukrajinskih svjedoka vjere – molitvom pouzdajemo u Gospodina, znajući da on sve – čak i ono što nam se čini proturječnim našim uvidima – vodi prema vječnomu dobru. Moleći za ondašnje i današnje žrtve, molimo i za sebe, da među nama ne zavlada umiranje i da jedina glad bude glad za ljubavlju koja uz sebe veže glad za istinom, pravednošću, istinskim mirom koji nije plod nečije sebičnosti, nego je Božji dar vječnosti za našu vremenitost. Mi propovijedamo i ispovijedamo Krista raspetoga i uskrsnuloga kao začetnika i dovršitelja naših života i kao Svevladara, raskajana i ponizna srca vapeći Gospodinu da nam se smiluje. (…) A ukrajinske žrtve; one od nekadašnjega izgladnjivanja ili današnje u ratu? Politika koja zbilja može pomoći, čini se, ni danas nema drukčiji odgovor osim provociranja, ironije, cinizma i ruganja. To je nama Hrvatima itekako poznato. Zato mi ne bismo smjeli postati takvi, nego gajiti sućut i pomagati koliko možemo. I lijepo je svjedočiti da u našoj domovini ima puno ljudi koji su stali pod Kristovim križem u Ukrajini, moleći s pouzdanjem: Božje sjeti se i smiluj se; spomeni se svoje ljubavi i svojom pravednošću i mirom natopi trpljenja i čuvaj u nama nadu u ispunjenje tvoga obećanja.Dok se ovih dana stvaraju čudni politički planovi koji mirišu na još čudnija savezništva u nametanju mira, mi – zazivajući zagovor blaženoga Alojzija u ovome ‘Vrtu pouzdanja’ – ne gubimo pouzdanje i svoje molitve polažemo u molitvu koju Krist Kralj prinosi nebeskomu Ocu.Dobro pamtimo slične planove s našom domovinom. Činilo se da ne možemo ništa učiniti i da će nepravda prevladati. Tada se očitovalo Božje gospodstvo i na čudesan nam način darovalo odgovor na vjeru koja je gledala dalje od sebičnosti i vidjela više od zemaljskih moćnika. Ustrajmo u istoj vjeri i za Ukrajinu, jer toliko patnje iz ljubavi prema slabima kad-tad odrazit će vječnost i Kristovu ‘slabost’ koja je u konačnici pobijedila zlo.”
Hrvatski Sabor jednoglasno je 28. lipnja 2023. godine na Dan Ustava Ukrajine osudio Staljinov totalitarni komunistički režim i izglasao Deklaraciju o priznavanju Holodomora (Gladomora) 1932.-1933. godine genocidom nad ukrajinskim narodom.
Uz Ukrajinu i Republiku Hrvatsku, parlamenti brojnih država u Europi i svijetu su priznali i osudili Holodomor kao genocid nad ukrajinskim narodom u službenim dokumentima, deklaracijama i rezolucijama (Ukrajina, Estonija, Australija, Kanada, Mađarska, Litva, Gruzija, Poljska, Peru, Paragvaj, Ekvador, Kolumbija, Meksiko, Latvija, Portugal, Sjedinjene Američke Države, Češka Republika, Brazil, Irska, Moldova, Njemačka, Čile, Bugarska, Belgija, Island, Francuska, Slovenija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Luksemburg, Hrvatska, Slovačka, Nizozemska, Italija, Švicarska i Sveta Stolica za pontifikata pape Ivana Pavla II) i Europski parlament te Vijeće Europe.
