SVEĆENIK UPOZORAVA: Vidio sam kako u katoličkom obiteljima, koje slave Isusovo rođenje ispod jelke nema jaslica, nego orašari i gnomovi i – nitko ne vidi tu problem!

Gledajući današnje došašće i Božić, pomalo samo došli do te točke da se zapitamo jesmo li normalni. Božić, najradosniji dan, dan kad je Bog postao čovjek, a mi smo taj dan pretvorili u cirkus od plastike, šarenila, gluposti i svega što s vjerom nema nikakve veze. Ali svejedno kažemo da je to „tradicionalno“ i „blagdanski“. Možeš misliti kako je to tradicionalno. Kako se mi ljudi olako damo prevariti. I onda se ljudi pitaju zašto više ništa ne djeluje sveto? Zašto se Božić osjeća prazno? Možda zato što smo ga mi ispraznili.
Dotaknut ću se ovdje nekoliko tema, koje su nam ponuđene kao zamjena za Božić i Isusa, a na koje smo mi olako pristali i preko kojih smo prevareni.
Počet ću sa jednom lutkom ili kipom, kako god. A to je Orašar, koji glumi tradiciju, a zapravo je samo dobra lova. Ova figura nema nikakve veze sa Isusom, Betlehemom, Marijom, Josipom, anđelima, pastirima, ničim svetim. Gura se u Božić samo radi zarade. To je njemačka drvena figura koja se koristila u baletu.
Ali danas je orašar postao idol. Svi ga stavljaju u kuću, slikaju se, objave i to je za njih „Božić vibes“. Božić bez Boga – Božić koji je postao samo ambalaža. Moram reći da je ovdje Sotona odigrao dobar plan, dao nam je nešto što smo olako prihvatili i zamijenili za Isusa. Vidimo da se Sotona posluži nama lijepim stvarima kako bi nam skrenuo pozornost sa Isusa. U jednoj svojoj objavi sam jasno rekao, da sve ono što nema veze sa Božićem i ono što se nasilu gura da zamjeni Isusa, je čisto sotonsko. Možda ovo zvuči grubo, ali je tako.
Pogledaj te slijedeću figuru koja se gura u Božić samo da skrene pozornost sa prave biti Božića. A to su Gnomovi: patuljci s bradom, a zapravo su to nordijski duhovi koji su, eto, postali simbol Božića. Opet prevara, opet padamo na prevaru. Nikakve veze nemaju sa kršćanstvom. Nikakve veze nemaju s rođenjem Gospodina Isusa.
Ali svejedno danas iskaču iz svake košare, dućana. Ljudi ih kupuju, nose kući, i stavljaju pod jelku. Uvjerio sam se kako u katoličkom obiteljima, koje slave Isusovo rođenje ispod jelke nema jaslica, nego orašari i gnomovi. I nitko ne vidi tu problem. A problem toliko očit i toliko velik. Izbaciti Isusa iz kuće i pustiti Sotonu u kuću, i tu ne vide problem. Uvijek se ispod jelke stavljale jaslice, stavljao se maleni Isus u jaslama. A danas to mjesto malenoga Isusa zauzima Sotona. Možda je ovo grubo rečeno, ali je tako, dragi moji vjernici.
Kako se neki znaju opravdati za orašare i gnomove: „Pa eto jaslice mi isprljaju kuću.“ Sad je problem velik što jaslice prljaju kuću, a to što će duša biti prljava nema veze. Bože moj dragi.
Evo da još nešto reknem o Adventskom festivalu, koji traje više od mjesec dana. Da se odmah razumijemo: Advent na trgu nije grijeh. Ljudi se druže, popiju vino, pojedu kobasicu, prošeću s djecom – super.
Ali gdje je tu problem. Problem se javlja kad taj advent postane glavna stvar, a pravi advent zaboravljena stvar. Kad je sve bitno, kako je grad okićen, kakva je hrana, da bude što bolja muzika, da se što više slika napravi, da se što više novca zaradi, gdje bude i puno pohlepe itd. sve bitno, za sve se natječu, a nitko neće da se natječe tko će imati dublje srce, tišu dušu, dublju molitvu, više ljubavi.
I tu je najveći problem, advent je sve, samo ne iščekivanje dolaska Isusa Krista. Kada advent (došašće, više volim čuti ovo došašće, jer nekako advent više zvuči kao parada na trgu) postane biznis, a vjera dekoracija, tu se jednostavno moramo zapitati: je smo li mi normalni ili smo u potpunosti izgubili kompas?
Mi danas u potpunosti glumimo Božić, umjesto da ga živimo. Moram priznati, mi smo krivi. Ne orašar. Ne gnom. Upravo mi. Mi smo ti koji kupujemo kič i koji hranimo potrošačku mašineriju, mi smo ti koji se uzbuđujemo oko tih nekih lampica, koje se stavljaju prije Božića, a ne uzbuđujemo se oko svjetla Kristova. Mi smo ti koji radimo mjesta za figurice, a ne za Boga. I normalno da je Božić nama prazan, jer smo ga mi ispraznili.
Ovdje je još važno spomenuti još nešto, neki su advent pretvorili u nešto dobro, nema ih mnogo, ali ih opet ima. U manjim mjestima imamo advent koje se održava dva i više dana i te advente iskoriste za humanitarne svrhe, onima kojim je pomoć potrebna dobiju svoj komad kruha, da i oni mogu radosno proslaviti Božić. Ipak ovakvim adventima moram odati priznanje, jer je ujedno i to bit Božića pomoći drugome. Ali opet da se vodi računa da se ne izgubi pravi smisao došašća.
Sad je dobro pogledati dva pitanja koja nam se nude: što je došašće, a što je Božić?
Došašće je vrijeme tišine, sabranosti, čišćenja duše. Vrijeme u kojemu iščekujemo dolazak Isusa. Došašće je vrijeme spremanja svoga srca za Isusa, znači došašće je rad na sebi. Božić je kad Bog dolazi u moje srce koje je očišćeno i spremno. Bog dolazi, ali ne dolazi u Disneyland, ne dolazi pod rasvjetu promjera pola grada, ne dolazi pod sponzorski banner. On dolazi u štalicu, u skrovitost, u tihu noć, a ne u buku zvučnika.
I zato je Božić poziv, Riječ, smisao i spasitelj, to je Božić. Ako ovo izgubiš, ti si izgubio Božić. Možeš ti imati pedeset orašara, sto gnomova, milijun lampica, ali sve jedno ćeš biti u potpunosti prazan.
Ali mislim da je došlo vrijeme da vjernici kažu: „Dosta! Hoću pravi Božić!“
Božić u kojem se klanjaš Novorođenom Kralju, a ne plastičnom orašaru. Božić u kojem pališ svijeću u srcu, a ne samo na vijencu. Božić u kojem Bog dolazi u tvoj život – ne samo u tvoju dekoraciju. Odbacimo lažni Božić, odbacimo onaj božić kojeg nam sotona gura i nudi. Samo je jedan pravi Božić, a to je onaj kojeg vidimo u štalici, koji leži u jaslama.