Postoje ljudi koji nikada nisu napisali knjigu, a ipak ostave za sobom stranice koje se čitaju dugo nakon što odu. Postoje žene čije ime rijetko dospije na naslovnice, ali njihov život — tih, skroman i svet — postane Evanđelje za sve koji su ih poznavali. Jedna od takvih bila je baka Evica iz Sotina pokraj Vukovara. Njezine su je unuke zvale jednostavno — Bakec.
Žena koja je nosila tri svjetla kroz tamu rata
Rođena je 11. siječnja 1937. kao dijete izmoljeno nakon zavjeta Presvetom Srcu Isusovu. Roditelji su je dugo čekali; kad je napokon došla, znali su da je dar. Mnogo godina poslije, njezine tri unuke — Jasminka, Maja i Josipa — hodočastit će u Paray-le-Monial, u baziliku Presvetog Srcra Isusova, zahvaliti za tu milost života od koje je potekla i njihova loza.
Evica je bila živahna djevojčica koja se voljela sanjkati, kartati, pomagati drugoj djeci. Odmalena je marljivim rukama radila i u kući i na polju. Obitelj je za sav taj trud dobivala malo, ali ona nije dopustila da joj to poljulja želje i snove. Kasnije će, s mužem Krešom, raditi od jutra do mraka, podizati dvoje djece i graditi dom. Uspjeli su se, svojim rukama i Božjom milošću, osamostaliti i ostvariti pristojan život.
A onda su došle velike rane. Najprije gubitak kćeri — udarac koji bi mnogima zauvijek ugasio osmijeh. Kod njih se prvi put ponovno javio kad se rodila unuka Jasminka. Zatim Maja. Zatim Josipa. Te tri „male glavice“, kako je znala reći, dale su njezinu životu novi smisao.
Kad je započeo rat, kuće su gorjele, ljudi nestajali. Evica se sa svojima našla u vrtlogu povijesti. Njezin je muž Krešo bio među onima koji su odvedeni, mučeni i ubijeni. Kasnije su ga pronašli u zajedničkoj grobnici. Identificirali su ga lako — osobna iskaznica u džepu nosila je njegovo ime.
Iz ratnog Vukovara uspjela je ponijeti tek nekoliko najpotrebnijih stvari. A među njima, kao najveće blago — raspadnuti molitvenik. Bio je to predmet koji rat nije uspio opljačkati ni spaliti. Knjižica ožuljenih korica, poderanih stranica, natopljenih znojem rada i suzama molitve. U njemu su bile i fotografije: neki živi, neki nestali, neki pokojni. Svi oni za koje je molila. Svi oni koje je nosila.
Kad je jednom bila upitana zašto je baš molitvenik ponijela, odgovorila je jednostavno: „Ostalo bi sve moglo izgorjeti… ali da ostanem bez molitve — e, to ne bih preživjela.“
Domovina ranjena, molitva neuništiva
Taj križ, koji bi slomio mnoge, u njoj nije rodio mržnju, nego šutljivu snagu. I vjeru koja se ne lomi, premda sve oko nje puca. Bila je jedna od onih hrvatskih žena koje su na svojim ramenima iznijele pola domovine. Ne glasno. Ne s politikom, nego s krunicom. Ne s mržnjom, nego sa suzama koje su postajale molitva.
Kad je rat razbacao ljude i kuće, baka Evica završila je s unukama u Zagrebu. Pitala se u srcu: zašto Gospodin nije uzeo i nju s Krešom? Odgovor je dobila u liku triju unučica koje su je gledale velikim, uplašenim očima. Shvatila je da zbog njih mora živjeti.
Roditelji su radili, zarađivali tvrdi prognanički kruh. Bakec je čuvala Jasminku, Maju i Josipu — ali to nije bilo samo čuvanje. To je bilo življenje za njih. U Zagrebu je, u našoj župi, dolazila s njima na misu. Tri djevojčice koje su rat dočekale kao djeca, stajale su u crkvi kao odrasle. Bile su među najboljim ministranticama koje sam ikad imao. A ona ih je vodila za ruku, tiho i postojano, kao da u naručju nosi tri plamena koja rat ne smije ugasiti.
Nakon rata, hrabro i bez gorčine, vratila se u Sotin. Mala baka, bez imalo mržnje i straha, ponovno je živjela u svom domu. Šikaru i jad koje su zatekli pretvorila je u oazu punu cvijeća i plodova, s jednim mačkom i mnoštvom lastavica. To je bila oaza i za njezine unuke: ljeta puna bezbrižnosti, ljubavi i mirisa doma.
Kada sam je posjetio u toj kući, primila me je kao kralja. Njezina skromna kuća bila je puna tišine, ali ne one mrtve, nego one duboke — tišine ljudi koji su mnogo pretrpjeli, a još više oprostili. Na zidu iznad nas bila je slika njezina muža Kreše. Gledao sam nju kako priča i njega koji šuti. Njih dvoje — muž i žena — spojeni preko rane koju čovjek ne može razumjeti, ali Bog može iscijeliti.
„Bog me nikad nije napustio“
Unuke svjedoče isto: „Nije imala ni trun mržnje. Nije rekla: ‘Zašto ja?’ Rekla je samo: ‘Bog me nikada nije napustio. Nakon svake nevolje pružio mi je ruku i dao novu snagu. Uvijek je bio uza me.’“
To je rečenica koja vrijedi više od mnogih knjiga. To je ispovijest vjere koju se ne uči prvenstveno iz katekizma, nego iz života. Njezina svakodnevica bila je Evanđelje u radnim cipelama. Svakodnevna sveta misa, ručni rad, krunica i molitvenik u ruci. Malo tko je toliko tiho, a toliko snažno svjedočio riječi sv. Benedikta: „Moli i radi.“
Često je s obitelji molila Križni put. Na kraju te pobožnosti stoje riječi: „I tebe će jednog dana položiti u grob. Gledaj da ti tijelo bude izmučeno trudom i naporom dobrih djela, da tako slavno ustane na vječni život.“
Baka Evica je upravo tako živjela svoj život. I tako je otišla Gospodinu — izmučena trudom dobrih djela, spremna za Vječnost. A kad je pošla u Očev zagrljaj, njezin raspadnuti molitvenik dobile su unuke. Razdijelile su ga kao što se dijeli baština koja se ne može mjeriti novcem. Jer s molitvenikom ide i zadaća: moli i radi. Nastavi gdje je ona stala. Nosi vjeru dalje.
Jedna je od unuka jednom pitala: „Koliko ljudi treba da zamijeni jednu malu baku moliteljicu?“ Odgovor je jednostavan — mnogo.
Ona je bila jedna od onih koji drže svijet
U vremenu kada se gubi pojam svetosti, baka Evica bila je podsjetnik da svetost ne dolazi iz velikih govora, nego iz velikih rana koje se nose s vjerom. Iz tihe postojanosti. Iz oprosta. Iz ruku koje su radile i molile do zadnjeg dana. Takvi ljudi drže svijet. Oni su razlog zbog kojega još postoji nada. Zbog kojih se kuće ponovno grade. Zbog kojih se djeca vraćaju u domovinu. Zbog kojih se molitvenici ne zatvaraju, nego nasljeđuju.
Zašto ovo pišem? Zato što se o takvim ženama mora pisati. Jer da je baka Evica imala više godina školovanja, možda bi napisala knjigu. Ali njezin je život bio knjiga: svakim listom poderanoga molitvenika, svakom suzom, svakim oprostom.
Ako danas misliš da nema heroja — upoznaj Bakeca. Njezino se ime vjerojatno nikada neće naći u udžbenicima, ali je zapisano ondje gdje vrijedi najviše: u srcima njezine djece, unuka, susjeda, župljana i svih koji su je vidjeli kako se krunica ne ispušta iz ruke. To je žena koja nas je naučila: kad se sve raspada — vjera može ostati cijela. I može nositi sve.
