Kristovo rodoslovlje nije mimohod heroja, već popis ubojica i bludnica. Nasljeđujemo strahove svojih predaka, ali možemo postati filter koji zaustavlja zlo.
U nedjelju pred Božić čitamo rodoslovlje Spasitelja. I u tom smislu, ne samo da ćemo se udubiti u biološki kod ljudske prirode Sina Božjega, već se i kroz prizmu ovog čitanja okrenimo vlastitom rodoslovlju i pokušajmo pronaći izlaz iz buke genetske prašume koju smo naslijedili od svojih predaka.
Kristovo rodoslovlje nije mimohod heroja. Matejev popis imena kodira arhetipove svih ljudskih neuspjeha. To je, radije, štafetna utrka boli. Svaki “A koji je rodio B” prijenos je ne samo nasljedstva već i neplaćenih dugova prošle tuge, fizičkih bolesti i mentalnih distorzija. Povijest svakog rodoslovlja je povijest duhovne entropije.
Kristovo rodoslovlje uključuje Davida, koji je ubio vjernog prijatelja zbog prolazne strasti, Manašea, koji je Jeruzalem natopio krvlju, Tamaru (prijevara i incest) i Rahabu (bludnicu). U običnom svijetu takve su činjenice skrivene. Ali ovdje su dio temelja.
Krist ne briše grešnike iz svoje prošlosti; On ih čini svojim tijelom. To znači da naša prošlost nije prepreka ostvarenju naše sudbine.
Taoci krvi
Isto vrijedi i za svakoga od nas. U sebi vidim snažan gen za depresivna stanja, koji mi je prenesen s majčine strane. Vidim strahove svojih djedova koji su proživjeli glad, represiju i ratne strahote. Sve to živi i funkcionira u meni kao obiteljsko prokletstvo.
Osjećam se i kao “talac krvi”. Ova ogromna, teška, prljava kugla povijesti kotrlja se kroz stoljeća, akumulirajući inerciju “generacijskog prokletstva”. Ne mogu zaboraviti niti izbrisati iz sjećanja gene svojih predaka koji su poludjeli, bili progonjeni i preživjeli strašna iskušenja, čiji su obrasci ponašanja i iskustva zabilježeni u neizbrisivom sjećanju mojih unutarnjih podsvjesnih instinkata.
Sve što mogu učiniti je priznati da je njihova krv u meni, ali scenarij njihovog života nije moj. Krist svojom prisutnošću „progorijeva“ buku genealogije. To je terapija na kozmičkoj razini: prihvaćanje svih užasa vlastite vrste i njihova transformacija.
Pobuna pravednog Josipa
Tako pravedni Josip odbija slijediti scenarij koji su postavili njegovi preci. On prevladava vlastiti emocionalni pakao. Njegova Zaručnica je trudna, a ne od njega. Josip je trebao aktivirati svoj kazneni refleks, ali on se odriče svog prava na ljutnju i bira drugačiji scenarij: “tajno je otpustiti” (Mt 1, 19).
Njegov primjer nas uči da, kako bismo prevladali prokletstvo, jednostavno moramo prestati štititi svoj ego.
Svaki put kad odlučimo djelovati ne onako kako nam je “priroda naložila” ili “kako su nas roditelji naučili”, već kako nam nalažu savjest i ljubav, prolazimo kroz reprogramiranje. Na toj prekretnici, stari svijet može završiti, a novi započeti.
Čehovljev kod
Mnogo je takvih primjera u životu. Djed Antona Čehova bio je kmet koji je kupio svoju slobodu, ali je u srcu ostao robovlasnik. Piščev otac bio je despot koji je tukao svoju djecu i zahtijevao fanatičnu poslušnost. Sva ta “obiteljska buka” dovela je Čehova do toga da postane ili nadzornik ili slomljeni čovjek.
Ali Čehov je počeo “istiskivati roba iz sebe, kap po kap”. Svjesno je odabrao put služenja (iscjeljenja) i ironije. Čehov se nije borio protiv oca vlastitim metodama; stvorio je prostor u sebi gdje nasilje jednostavno nije imalo smisla. Bio je to raskid genetskog koda kroz kulturu.
Poklon Edith Eger
Drugi mogući scenarij je sudbina eminentne psihologinje Edith Eger. Psihološka trauma osobe koja je preživjela užase koncentracijskog logora ne prenosi se nužno naslijeđem. Češće se prenosi odgojem. Kada takva osoba živi u stalnom strahu i osjećaju neprijateljstva, nesvjesno tome uči svoju djecu.
Djeca koja nisu bila u logorima odrastaju s mentalitetom žrtve jer su ih samo tako učili percipirati stvarnost. Traumatizirane osobe su zaglavljene u prošlosti, tražeći odštetu od svijeta. Osjećaju da im je život “oduzet” i nemaju sposobnost dati ljubav ili radost, samo gorčinu.
Ali Edith je odabrala drugačiji put. Nije dopustila da užas njezinog životnog iskustva definira njezinu budućnost. Iskoristila je svoje iskustvo kako bi razumjela bol drugih i pomogla im da ozdrave. Edith to opisuje kao dar – sposobnost da pronađemo smisao života čak i u paklu. Tvrdi da naša najveća tragedija može postati naš najdragocjeniji dar svijetu ako pronađemo snagu da prestanemo širiti mržnju.
Prošlost neće određivati našu budućnost ako preuzmemo odgovornost za svoje reakcije na tu prošlost.
Edith Eger “prekinula je lanac”, odlučivši da će njezina djeca odrastati u ljubavi i slobodi, a ne u sjeni njezine prošlosti u koncentracijskom logoru. Svoju je bol od otrova pretvorila u lijek za one oko sebe.
Rođenje tišine
I mi moramo premjestiti prokletstvo svojih predaka iz podsvijesti na razinu svjesne činjenice. To će nam dati priliku da prekinemo lanac napuštanjem automatskih reakcija. Kad nas život baci u situaciju u kojoj bi naša obitelj obično vrištala, razbijala suđe, otišla u pijanstvo ili poludjela od brige, zastanimo.
Svjesno odaberimo ne djelovati na stari način. Baš kao što je to činio Josip, ne optužujući Mariju prema zakonu. Također kažemo: „Ovaj bijes nije moj, to je odjek mog pradjeda. Biram tišinu.“ U toj tišini rađa se Novo.
Sve dok sebe smatramo tek “proizvodom naših roditelja”, osuđeni smo ponavljati njihov put. Moramo pokušati usvojiti sebe u drugu obitelj, pronaći drugog pretka. Moramo pokušati pronaći točku oslonca izvan vlastite obitelji. Kada je naš primarni smisao života Bog, Nebeski Otac, koji je izvan naše biološke loze, prokletstva predaka gube moć nad nama jer više ne pripadamo tom sustavu.
Gorivo za transformaciju
Duhovna analiza sugerira da obiteljsko prokletstvo nije dano da nas uništi, već da potakne našu transformaciju. Težina našeg naslijeđa (grijesi, pogreške i slabosti naših predaka) je teret koji nas prisiljava da tražimo izlaz.
Bez ovog tereta ne bismo imali poticaja tražiti kodove reprogramiranja. Gospodin Isus Krist ne bi postao Spasitelj da nije upio svu prljavštinu ljudskog podrijetla. Slično tome, nećemo postati pojedinci ako bol svojih predaka ne pretvorimo u mudrost.
Oslobađanje od obiteljskog prokletstva ne znači brisanje prošlosti, već kapitulaciju prošlosti pred vašim izborom.
Kako bismo pronašli snagu za prekid lanca, moramo prestati boriti se protiv “sjena naših predaka” i početi raditi na drugoj razini – gdje se biologija susreće s duhom. Snaga teče tamo gdje postoji otpor. Kada kažemo: “Borim se protiv prokletstva naših predaka”, priznajemo njegovu moć nad nama.
Pokušajmo prijeći iz pozicije “žrtve okolnosti” u poziciju “istraživača koda”. Promatrajmo izljeve bijesa, ovisnosti ili naše fobije ne kao “našu bit”, već kao “tuđi softver”. Snaga dolazi iz distance. Čim kažemo: “Nisam ja ljut, nego moj pradjed vrišti u meni”, između nas i emocije pojavljuje se jaz. U tom jazu počinje se pojavljivati naša sloboda.
Često je ono što nazivamo “kletvom” nekoć bio “mehanizam preživljavanja” za naše pretke. Trebali bismo im biti zahvalni što su preživjeli i prenijeli nam život, ali istovremeno bismo trebali shvatiti da njihov mehanizam preživljavanja sada samo ometa naše vlastite živote.
Vertikalno naspram horizontalnog
Da bismo prevladali “horizontalno” (krv i geni), potrebna nam je “vertikala” (značenje, duh). Oslonac se može pronaći u vrijednosti većoj i višoj od naše obiteljske povijesti, uspostavljajući viši referentni okvir. Tada će “obiteljska buka” postati samo pozadinska buka. Naš Nebeski Otac je Bog u kojem prebivaju istina i ljepota, a pogreške biološkog oca ne određuju naš životni put.
Najveća snaga je potrebna u trenucima okidača. Kada nam život baci situaciju u kojoj bismo se “trebali” ponašati kao naši preci (uvrijediti se, udariti, pobjeći). Tada dolazi trenutak istine.
Bilo bi dobro zastati u ovom trenutku, barem na deset sekundi. U tim sekundama zamislite da iza vas stoje sve generacije vaših predaka. Gledaju vas. I vi ste prvi koji će se u ovoj situaciji ponašati drugačije. A ako uspijete, počet ćete precrtavati povijest svoje obitelji i postati točka kidanja lanca generacijskog prokletstva.
Misija biti filter
Možda ste pozvani biti “filter” svoje obitelji. To je teška, ali plemenita uloga. Upijate “buku” predaka i pretvarate je u “mudrost”. To vaš život čini ne samo “procesom”, već kozmičkim zadatkom. Svijest o vlastitoj misiji pruža ogromnu energiju, nedostupnu onima koji jednostavno žive “kao i svi ostali”, prepuštajući se toku.
Ne možemo promijeniti prošlost naših predaka, ali možemo promijeniti njihovu vječnu bit u nama samima. Čim se odmaknemo korak od prokletstva predaka, cijela naša loza (u metafizičkom smislu) počinje se iscjeljivati kroz nas.
Izvor: Upoznaj pravoslavlje/Protojerej Sergej Uspenski/Savez pravoslavnih novinara – Ukrajina
