INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Požuda ‘poludjelih Hrvatica’ – zašto se žene koje iskazuju svoju seksualnu želju prema strancima drže ‘oslobođenima’?

Ženska pohota potpuno je oslobođena. Svoju porciju takve slobode dobio je i mladi samoborski đakon, bez da je pokazao isklesani torzo. “Poludjele Hrvatice” tada su se naglo poželjele ispovijedati, a u komentarima su bez stida i srama zorno opisivale kako bi ta ispovijed izgledala.

Autor: Vlatka Kalinić
event 17.01.2026.
Photo: Pixabay

Bicepsi iz pozadine zasjenili su sve što je ministar unutarnjih poslova imao za reći o herojskom spašavanju četveročlane obitelji iz goruće kuće. „Kazni me, kriva sam a slobodna“, nizali su se lascivni komentari ispod fotografija utreniranog policajca za kojim su, kako su ustanovili portali, “Hrvatice poludjele”. Nekad diskretni damski uzdasi u virtualnoj svakodnevici metastazirali su u nepregledne gnjusne i vulgarne komentare. I fer je nazvati ih gnjusnima i vulgarnima, jer tako ih nazivamo kad ih pišu muškarci ženama. Obrasci ponašanja koje danas gledamo nisu novi, samo su dobili novi predznak.

Ono što se desetljećima s pravom označavalo kao neprihvatljivo kada dolazi od muškaraca, danas se bez zadrške relativizira kada dolazi od žena. One koje tako nesputano komuniciraju svoju pobuđenu seksualnu želju prema strancima smatraju se oslobođenima. Muškarce se, pritom, za isto ponašanje i dalje osuđuje. Kako znamo? Sjetite se samo reakcije pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kada je tadašnji rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras pozvao novinare da fotografiraju kadetkinju Hrvatskog vojnog učilišta jer “nije samo pametna već i lijepa”. Zamislite samo da je još dodao kako bi uživao dok ga veže lisicama, kao što su mnoge napisale policajcu. Naravno, nisu isto anonimne internet komentatorice i muškarac na poziciji moći, ali ista pisana pravila vrijede podjednako za sve. Barem na papiru. “Vodio se uobičajenom diskriminatornom praksom prema kojoj se samo žene ističe prvenstveno ili isključivo temeljem fizičkog izgleda”, zaključila je pravobraniteljica tada, dodavši da rektor očito ne razumije ravnopravnost spolova. Nitko tu očito više ništa ne razumije ako se to u ženskim glavama prevodi u “godinama su objektivizirali ženska tijela, a sad je red da im malo vratimo.” A vraćaju tako da rade isto ono protiv čega su se borile.

Kalendari australskih vatrogasaca ženama su ono što su nekad bile Playboyeve duplerice kod automehaničara. TikTok su preplavili polugoli kuhari, a nova opsesija svjetskih razmjera je serija o homoseksualnoj romansi hokejaša “Heated rivalry”. Gen Z verzija “Brokeback mountaina” privukla je neočekivano velik interes ženske publike. Feministice fenomen objašnjavaju time da je gledateljicama dosta fantazija koje su usmjerene prema ženama kao objektima. Gledateljice manje filozofiraju, pa kažu samo da vole zgodne frajere, a tu su dvojica.

Ženska pohota doista je potpuno oslobođena. Svoju porciju takve slobode nedavno je dobio i mladi samoborski đakon, bez da je pokazao isklesani torzo. “Poludjele Hrvatice” tada su se naglo poželjele ispovijedati, a u komentarima su bez stida i srama zorno opisivale kako bi ta ispovijed izgledala. Da nije ostalo samo na komentarima potvrdili su i mještani, crkva im je neuobičajeno puna otkako je svježe zaređeni đakon postao viralan.

Problem nije u tome što ga žene primjećuju. Nije ni u tome što im se sviđa, pa i onda kada ne bi trebao. Manje od sekunde dovoljno je da znamo je li nam netko “da”, “ne” ili “možda”. Tijelo reagira prije nego što razum stigne podići obranu, jer pogled uvijek pretekne misao. Ljudska je takva privlačnost, a i prilično neizbježna. Spontana je i unutarnja. I prolazna, ako se ne hrani.

Trenutak u kojem tipkaš komentar, a onda oblačiš čizme i po cičoj zimi ideš na zornicu, ne bi li bolje promotrila novi predmet interesa nešto je sasvim drugo. Jer požuda, za razliku od privlačnosti, ne vidi osobu. Tijelo je tu odvojeno od čovjeka, uloge i smisla. Policajac više nije heroj koji je riskirao život, postaje projekcijska ploha tuđih fantazija. A posebno je gadljivo kad se tako gleda na đakona koji se zavjetom odriče tjelesnosti da bi posvećeno služio Bogu. Kako samo proradi efekt zabranjenog voća, smiju se svećenici koji su doživjeli slično. Bog radi na neobične načine, kažu, možda se nekad posluži lijepim licem da privuče izgubljenu ovčicu bliže k Izvoru. Ipak, neki od njih bili su pod tolikim pritiskom ustrajnih udvaračica da su tražili premještaj na službu u staračke domove.

Grešne je prilike uglavnom bolje izbjegavati. No to je gotovo nemoguće ako smo uronjeni u hiperseksualiziranu virtualnu stvarnost gdje muškarci i žene javno demonstriraju svoje najniže strasti. Za nevjernike je opijum, a okov za vjernike. Duhovne oči tu moraju vidjeti problem. Grijeh je svako reduciranje drugog ljudskog bića na objekt za zadovoljenje vlastite požude. Osamdesetih godina prošloga stoljeća sjajno je to objasnio sveti Ivan Pavao II. U svojim katehezama, doduše, govori uglavnom o načinu na koji muškarci gledaju žene. Možda nije slutio u kojem će se smjeru ići oslobađanje žena, ali njegove poruke vrijede za oba spola podjednako. Ničije se tijelo ne smije gledati kao “mogući uporabni predmet”.

Zato se ni na tren ne smijemo dati uvući u raspravu o tome tko je kome što radio desetljećima ili o simboličkom vraćanju dugova. Požuda je uvijek štetna za onoga tko ju hrani. I što je više hrani, to je glad veća. Zamagljuje nam pogled, ili kako je papa Franjo to rekao, zbog opsesije onime “ispod pojasa”, ne vidimo što se događa iznad pojasa: u srcu, namjeri i karakteru.

Tek kad se požuda smjesti tamo gdje pripada, kao signal tijela, a ne zapovijed volji, prestaje biti i opijum i okov. Pitanje je samo jesmo li odlučili oko sebe vidjeti ljude ili tijela.

Pročitaj više

Bard katoličkog novinarstva don Živko Kustić jednom je kazao – najviše nam vole zavirivati u novčanik i gaće. Gledajući s toga zrenika, medijski pristup blagoslovu jedan od autentičnijih oblika komunističkog pogleda na svijet oko sebe.

O slanutku Hildegarda piše sljedeće: „Slanutak je topao, lagan i ukusan kao hrana te ne povećava loše sokove u onome tko ga jede. Tko ima vrućicu neka isprži slanutak nad užarenim ugljenom, neka ga jede i bit će izliječen.“

Stidnica ukazuje je da (još uvijek) većina žena taj dio svog tijela ne želi pokazati baš svakome tko naiđe. Stide se izložiti se na taj način. Nisu naravno sve takve, zato je toliko (be)stidnica dostupno na svakom ekranu, u krupnom planu.