„I noseći svoj križ, iziđe On na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje Ga razapeše, a s Njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini.“ (Iv 19,17–18)
Ne pišem ove retke da bih nekoga napadao, niti da bih dijelio lekcije. Pišem ih jer volim svoju Crkvu – katoličku, jedinu koju imam. I jer vjerujem da vjernici imaju pravo na jasnoću, osobito onda kada su zbunjeni.
Kad se Crkva boji biti ono što jest
U posljednje vrijeme svjedoci smo pokušaja da se liturgija, osobito o velikim blagdanima, učini „zanimljivijom“, „razumljivijom“ ili „bližom suvremenom čovjeku“. Dobra namjera ne mora se osporavati. Ali uvijek ostaje pitanje: po koju cijenu?
Liturgija nije prostor u kojem Crkva traži pljesak. Nije mjesto na kojem se „moramo nekome svidjeti“. Nije ni pozornica na kojoj se isprobavaju granice simbolike. Liturgija je prostor u kojem se Bog daruje, a čovjek prima. U njoj se ne pitamo što će ljudi reći, nego što Bog čini.
Kad se ta logika zamijeni logikom dojma, događa se pomak – često neprimjetan, ali stvaran: više ne služimo otajstvu, nego vlastitoj potrebi da budemo prihvaćeni.
Križ nije rekvizit, nego istina
Prije nekoliko godina, u Hamburgu – dok sam tijekom osam godina vodio Hrvatsku katoličku misiju – imao sam prigodu sudjelovati na misama koje su predslavili razni biskupi i kardinali, zvučna imena Katoličke Crkve u Njemačkoj. I vrlo često nisam se mogao oteti dojmu da neki od njih idu upravo za tim: da se svojim riječima nekome dopadnu, da im se na kraju propovijedi zaplješće.
Posebno mi je ostala u sjećanju jedna sveta misa koju je predslavio kardinal Reinhard Marx. Dok mi je na oltaru djelovao „sit i napit“, vratilo mi se sjećanje na jedan detalj iz njegove katedralne crkve u Münchenu: križ na oltaru, načinjen od odbačenog drva sa smetlišta. Ne želim suditi nikome. Ali pitanje se samo nameće: ako je križ znak siromaštva i solidarnosti, zašto se to siromaštvo ne vidi i u onome tko stoji za oltarom i predvodi slavlje?
Isus nije nosio križ da bi bio „drukčiji“. Nije ga nosio kao umjetničku poruku, niti da bi nekoga šokirao. Nosio ga je jer je ušao do kraja u stvarnost čovjekove patnje. Križ nije simbol koji mi oblikujemo – križ je istina koja oblikuje nas.
Božić bez tijela postaje ideja
Božić je najkonkretniji, najbliskiji i najrazumljiviji blagdan naše kršćanske vjere. Bog nije postao metafora. Postao je dijete. Tijelo. Krv. Dah.
Kad se to otajstvo zamuti, kad se Kristovo rođenje pretvori u apstraktnu sliku ili performans – kako se ovoga Božića dogodilo u Stuttgartu – i kada to mnoge vjernike više zbuni nego što im navijesti radost Božića, tada se ne događa obnova, nego gubitak orijentira. Vjera Crkve ne počiva na dojmu, nego na Utjelovljenju. Na tome da je Bog ušao u našu stvarnost takvu kakva jest – ne uljepšanu, ne stiliziranu.
Evanđelje ne nudi ugodu, nego nadu
Riječi „Isus noseći svoj križ“ nisu popularne. Nikada nisu ni bile. One nisu „pozitivna poruka“ u marketinškom smislu. Nisu poziv na lagodan život. Ali jesu jedina poruka koja čovjeka ne vara.
Kršćanska vjera ne daje odgovor na pitanje zašto postoji patnja. Ali daje odgovor na pitanje kako je moguće u patnji ostati uspravan, kako kroz nju proći čovječno – i kako ne očajavati kao oni koji nemaju nade. To se ne postiže estetikom, nego vjerom u Raspetoga.
Bez mržnje – ali i bez relativiziranja
Ne trebamo mrziti. Ne trebamo se dijeliti. Ali ne smijemo ni šutjeti kada se otajstvo vjere zamagljuje. Crkva ne osvaja svijet time što uskače na svaki vlak koji prolazi i prilagođava se svačijem ukusu, nego time što ostaje vjerna Kristu – pa i onda kada to nije popularno. Čovjek može izgubiti domove, sigurnosti, slike o sebi i planove. Može se razočarati u ono iz čega dolazi i umoriti od onoga kamo je mislio da ide. I tada ostaje ono jedino istinito mjesto.
Kako je rečeno u najnovijem filmu o Bruce Springsteenu – Springsteen: Deliver Me from Nowhere (Izbavi me iz ništavila): „Ono iz čega dolaziš, više ne postoji. A ono kamo si mislio da ideš – nikada nije ni postojalo. I ništa izvan tebe ne može ti dati mjesto. U sebi – sada – nosiš jedino mjesto koje imaš.“
A kršćanska vjera još dodaje: to nutarnje mjesto ne nosimo sami – u njemu nas već čeka Onaj koji je, noseći križ, ostao vjeran čovjeku do kraja.
