Dana 14. siječnja obilježava se Svjetski dan logike, inicijativom UNESCO-a i Međunarodnog vijeća za filozofiju i humanističke znanosti. Danas ćemo raspravljati o našoj sposobnosti razumijevanja Boga i onoga što se događa u našim životima. Vjernici su navikli pitati sebe i Boga: “Zašto?”, “Zašto?”, “Što bi se dogodilo ako…?” Želimo razumjeti logiku Božje providnosti. Ali što je logika i odakle potječe?
Logika je geometrija izgnanstva. Adamu u raju nedostajala je logika; posjedovao je znanje. Nije mu trebao dokaz. Posjedovao je ono što Sveti Oci nazivaju “nous” – sposobnost izravnog shvaćanja istine. Prije katastrofe Adamova pada, ljudsko znanje je bilo intuitivno (od latinskog intueri – “pažljivo gledati”).
Čovjek je izravno vidio bit stvari.
Adam je imenovao životinje, razlučujući njihove logose, tj. egzistencijalna značenja postojanja svakog stvorenja, Božji plan za svako od njih, te su dobila imena u skladu s tim planom. Nakon Pada izgubili smo sposobnost vidjeti cjelinu i postali smo prisiljeni konstruirati logičke lance kako bismo povezali točke u tami.
Iluzija sigurnosti
Uz gubitak vida, razvili smo i strah od spoticanja. Prestali smo vidjeti Boga unutarnjim vidom duha i počeli smo ga pokušavati razumjeti svojim intelektom. Pokušavamo ga shvatiti kroz dogmatske formule i logičke lance, zaboravljajući da On nije zbroj svojih atributa, već Osoba dostupna samo kroz izravno iskustvo susreta.
Logika je ljudima važna jer im daje iluziju sigurnosti. „Ako držim zapovijedi, onda sam siguran.“ „Ako živim u skladu s Njegovom voljom, onda će me On zaštititi.“ To je logično, i kako bi moglo biti drugačije?
Logiku koristimo kao zid kako bismo izbjegli kontakt sa zastrašujućom Božjom slobodom.
Radije vjerujemo u logičan sustav jer je sustav predvidljiv, dok Bog nije. Logika je naš pokušaj da “ukrotimo” Stvoritelja, da ga učinimo razumljivim i stoga sigurnim za naš ego.
Kada sustav zakaže
Ali onda se dogodi nešto što prkosi našem sustavu logike. Bog nije spasio, nije izbavio, nije zaštitio, nije uslišio molitvu. Oduzeo je samohranu majku od njezine četvero male djece. Lišio je pravednika posljednjeg komada kruha. Bog je postupio nelogično. Postoje milijuni takvih primjera u životu.
Majka koja je dugo bila bez djece doslovno je izmolila dijete, koje je deset godina kasnije umrlo od raka. Proklela je Boga i napustila Crkvu. „Kako je to moguće? Drugi rađaju i bacaju ih u smeće, a ja sam prolila toliko suza. Kakav je ovo Bog?“ Ovo je istinita priča.
Idol logike nam zabranjuje da patimo “bez razloga”. On zahtijeva objašnjenja.
Neki kvalificirani kršćanski teolozi pokušavaju nespretno opravdati Boga prema kojem se osjećaju pomalo nelagodno. Čak su u tu svrhu izmislili cijelu disciplinu: teodiceju.
Idol “Ispravnoga” Boga
Navikli smo Boga doživljavati kao stroj za dijeljenje čuda i milosti. Pravoslavno vjerovanje u “čuda” je posebno destruktivno. “O, Bog je spasio moje terminalno bolesno dijete! Molila sam se, preklinjala i Bog je čuo. Liječnici su bili šokirani…”
Tisuće drugih majki molit će se i pitati na potpuno isti način. Ali ako im djeca umru, pitat će Boga: “Zašto je moje dijete gore?” Od tih tisuća majki, stotine će se zauvijek okrenuti od Njega. Krivnja će, između ostalog, biti na onim propovjednicima koji tako slatko govore o čudima koja se događaju jednom u milijun. Takve propovijedi ne vode vjeri, već razočaranju.
Sve je to zato što smo izmislili “pravog Boga”.
Željeli smo vjeru učiniti razumljivom. U sebi smo stvorili ugodan, logički koherentan model Stvoritelja. U tom modelu Bog uvijek djeluje prema pravilima: kažnjava zle, nagrađuje čestite i uvijek uslišava “ispravno formulirane” molitve.
Ali ovo nije biblijski Bog; to je idol kojeg smo izmislili. Kada Boga prisilno uguramo u okvire naše logike, On prestaje biti Bog i postaje naša projekcija. Tada ne štujemo Živog Gospodina, već vlastitu ideju o Njemu.
Ulaznica za Ivana Karamazova
Logika postaje idol jer nam obećava predvidljivost. Bojimo se Boga koji nas može “izbiti” iz naših obrazaca. Kad bi Bog bio sadržan u našoj logici, On, figurativno rečeno, ne bi bio veći od našeg mozga. Ali naša vjera nije logična; ona je nadlogična. Učenja o Trojstvu i Utjelovljenju su paradoksalna i ne uklapaju se u zakon isključene sredine[1].
Isto možemo reći i za Božansku Providnost. Ivan Karamazov od Dostojevskoga vraća svoju kartu za raj jer njegov “euklidski um” ne može logički opravdati dječju suzu. Ali logika Providnosti nije logika odmazde ili aritmetičke ravnoteže.
Zamislite tkalački stan. Sa stražnje strane vidimo kaos niti, čvorova, besmislenih komadića i zbrku boja. To je naš život, viđen kroz prizmu zemaljske logike. Pitamo se: “Zašto je ovaj čvor ovdje? Zašto je ova crna nit prešla preko zlatne? To je nelogično!” Ali Tkalac vidi prednju stranu. Tamo je svaki “nelogičan” čvor nužan detalj uzorka koji će se manifestirati tek u Vječnosti.
Božja providnost je nelinearan sustav.
Nalazimo se unutar “tkanine” povijesti i vidimo samo zapetljane čvorove na poleđini tepiha. Bog vidi uzorak na prednjoj strani. Logika je pokušaj dešifriranja uzorka iz čvorova. Ali uzorak (značenje) pripada drugoj dimenziji.
Rizik povjerenja
Vjera se ne može graditi na razumijevanju, već samo na povjerenju. Povjerenje u Providnost znači odustajanje od kontrole koju nam logika daje. Logika obećava predvidljivost. Vjera obećava smisao, ali kroz rizik i neizvjesnost. Logika Providnosti djeluje u smislu Vječnosti, dok naša logika djeluje u smislu trenutne udobnosti.
Vjera je povjerenje u „višu logiku“ u trenucima kada „zemaljska logika“ zakaže.
Jedini “logičan” zaključak u situaciji u kojoj se čini da je Bog bio u krivu i okrutan jest prestati postavljati pitanja. Moramo dopustiti Bogu da bude “nelogičan”. Moramo dopustiti da Providnost bude “nepravedna” iz naše perspektive. Tek kada idol logike padne, na njegovom mjestu počinje nicati živa zelena vjera.
Prestajemo “razumjeti” Boga i počinjemo Ga upoznavati. Moramo naučiti stajati pred Bogom ne radi onoga što tražimo, već radi Njega. Jednostavno se moramo pomiriti s činjenicom da ne razumijemo ništa od Njegove Providnosti i ne možemo je razumjeti. Sve što ostaje je potpuno povjerenje.
Molitva u praznini
Najčišća molitva je molitva “u praznini”. Kada stvari ne idu onako kako smo očekivali ili kako želimo. Kada Bog “šuti i ne čuje naše molbe”. Kada pokucamo, a On “zaključa vrata i ne odgovori”. To je trenutak kada osoba kaže: “Čak i ako sve krene po zlu… Ti si i dalje moj Bog.”
U ovom trenutku „nelogičnog“ povjerenja, u dušu ulazi svijet koji „nadilazi svako razumijevanje“.
Ovo je nelinearni odgovor Providnosti: Bog nije promijenio okolnosti, On je promijenio čovjeka, učinivši ga većim od tih okolnosti.
Želimo biti „kao bogovi“, poznavajući dobro i zlo, odnosno potpuno kontrolirati svoju sudbinu. Ali vjera je prijelaz iz stanja „Moram sve predvidjeti“ u stanje „Prihvaćam Tvoju volju“. U ovom trenutku logiku „izračunavanja rizika“ zamjenjuje sinovski stav. Naš put vodi od logike dokaza do logike prisutnosti. Od Boga kao teorema do Boga kao daha.
Neka naša nemogućnost razumijevanja Božje providnosti ne bude razlog za pritužbu, već poziv na misterij. Kad bismo mogli u potpunosti razumjeti Boga, On bi prestao biti Bog. Pozvani smo živjeti u prostoru gdje 1 + 1 može biti jednako beskonačnosti ako Ljubav stoji između njih. I unutar ovog “ludila” vjere leži najčvršća i nepromjenjiva logika u Svemiru – logika Stvoritelja, koji se neće smiriti dok ne vrati prognanika kući, izvan svih silogizama, u blistavu tišinu svog svjetla.
Igra velemajstora
Bog je veliki velemajstor. Napravimo “glup” ili “zao” potez (počinimo grijeh ili pogrešku). Naša logika kaže: “Gotovo je, igra je izgubljena.” Ali Bog ne uklanja figure s ploče. On čini svoj potez, uključujući našu pogrešku u novu kombinaciju koja ipak vodi do spasenja.
To ne znači da je grijeh dobar. To znači da je Božja ljubav mudrija od našeg zla. Ima sposobnost “preraditi” naše neuspjehe, pretvarajući ih u gnojivo za buduće cvijeće pokajanja.
Slaveći Dan logike, moramo priznati da naši algoritmi ne mogu shvatiti arhitekturu višeg značenja. Logika kaže: “Smrt je kraj.” Providnost kaže: “Krist je uskrsnuo.” Pozvani smo ne “razumjeti” Providnost, već surađivati s njom – činiti ono što se mora učiniti u točki u kojoj se nalazimo, a ostalo povjeriti Onome koji vidi cijeli obrazac.
Izvor: Pravoslavlje Hrvatska/Protojerej Sergej Uspenski/Savez pravoslavnih novinara – Ukrajina
[1] Zakon isključenog srednjeg temeljni je princip klasične logike, koji kaže da od dva kontradiktorna iskaza („A“ i „ne A“) jedan mora biti istinit, a drugi lažan; ne postoji treća mogućnost (tertium non datur). To znači da za bilo koji iskaz vrijedi ili da je on sam istinit ili je istinita njegova negacija; ne postoji međuistina ili „srednja“ istina.
