Veliki učitelj duhovnog života sv. Ignacije Lojolski u knjižici Duhovne vježbe (DV) donio je Pravila za raspoznavanje duhova. U broju 313. DV-a on kaže da su to pravila “da se na neki način osjete i prepoznaju različiti pokreti koji se izazivaju u duši: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo”. U prvim dvama pravilima Ignacije govori kako i dobar i zao duh mogu unositi u dušu mir i nemir, radost i tjeskobu. Zato treba biti oprezan i iznad svega treba biti iskren prema samome sebi kako bismo mogli točno znati o kojem je duhu riječ. Da bismo raspoznali te spomenute duhove, Ignacije daje jednostavno pravilo. On kaže da onda kad osoba napreduje od dobra prema boljem, kad se trudi da izbjegava grijeh i kad želi vršiti volju Božju, tada dobar duh unosi u dušu mir i radost hrabreći je da nastavi započetim putem. Zao duh, naprotiv, u tom slučaju unosi u dušu nemir, žalost i tjeskobu, uznemiruje dušu lažnim razlozima kako bi je skrenuo s puta duhovnog napredovanja. Obratan je slučaj u osoba koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh, kad im nije stalo ni do Boga ni do bližnjega. U tom slučaju dobar duh bode i grize unutarnjim glasom savjesti. Zao duh u tom slučaju redovito iznosi prividne naslade, zavodeći dušu na maštanje o sjetilnim ugodnostima i o nasladama kako bi što više zadržao dušu u manama i grijesima. U trećem i četvrtom pravilu Ignacije govori o duhovnoj utjesi i suhoći. U sljedećih sedam pravila govori Ignacije o tome kako se treba ponašati u duhovnoj utjesi, a kako u duhovnoj suhoći. U 12. pravilu Ignacije opisuje kako se đavao ponaša i kako mu se treba suprotstaviti. Isplati se čuti ovo Igancijevo pravilo od kojeg se može mnogo naučiti:
“Neprijatelj se vlada poput žene jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je, naime, kad se svađa s nekim muškarcem vlastito da izgubi srčanost te nagne u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tako vlastito neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašiti i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske naravi u provođenju svoje paklene namisli s tako golemom zlobom.” Nadalje, u 13. poglavlju Ignacije uspoređuje đavla s lažnim ljubavnikom koji nastoji ostati skriven i nepoznat, a u 14. poglavlju kaže da se đavao vlada kao vođa kakve vojske koji želi osvojiti i opljačkati utvrđeni grad, pa ga najprije dobro ispita da bi ga napao ondje gdje je najslabije utvrđen. “Tako isto neprijatelj ljudskoga roda uhodi i sa svih strana izviđa sve naše krjeposti, bogoslovne, stožerne i ćudoredne, pa gdje otkrije da smo slabiji i oskudniji, što se tiče našega vječnoga spasenja, s te strane nasrće i nastoji nas svladati.” To su bila pravila prvoga tjedna duhovnih vježbi.
U drugom tjednu duhovnih vježbi Ignacije donosi osam pravila u istu svrhu, da još bolje naučimo raspoznavati duhove. Evo ukratko sadržaja nekih pravila. Vlastito je Bogu i njegovim anđelima da donose duši pravo veselje i duševnu radost, a đavlu je vlastito da se bori protiv takve radosti i duhovne utjehe. Jedino Bog može napuniti dušu utjehom bez prethodnog uzroka. S uzrokom može pobuditi utjehu u duši i dobar anđeo, kao i zao duh, no u protivne svrhe: dobar anđeo za njezin duhovni napredak, a zao duh protivno tomu.
Zanimljiva je Ignacijeva intuicija koju donosi u sedmom pravilu raspoznavanja duhova u drugom tjednu duhovnih vježbi. On kaže da “onima koji od dobra napreduju na bolje dobri anđeo dodiruje dušu ljupko, lagano i blago poput kaplje što kapne u spužvu; zao duh, naprotiv, dodiruje oštro, zvučno i nemirno, kao kad kap vode padne na kamen. Kod onih pak koji idu od zla na gore spomenuti dusi djeluju protivnim načinom…”
