
Srce mi je sve jače i jače kucalo dok sam se približavao papi Lavu XIV., a posebno je snažan dojam bio kad sam mu se približio i kad me kamera snimila sa Stepinčevim kipom u naručju. Jer se to vidjelo na velikim ekranima na trgu, pa su hodočasnici počeli pljeskati sa zahvalnošću. Osjetilo se bilo naroda, a ja sam postao svjestan da Stepinčev kip nosim uime cijelog našeg vjernog puka.

Zadnjih dana pred put više nismo jeli kuhani smrdljivi kazalac (kozlac), jer se čuvao stoci, koja je također, zbog suše, bila na izdisaju. Majke su skidale, prvo, zelenu koru s kostjela, pa zatim strugale onu bijelu u posude. To je izgledalo kao bijelo brašno. Zatim su to malo sušile, pa kuhale u vodi. Bilo je gorko, ali smo jeli. Isprva nisi osjećao ništa loše, ali za nekoliko sati počinjali su grčevi u stomaku. Djeca su vriskala od bola…

Koga bi to mogle vrijeđati božićne pjesme, crkvena zvona ili križ na zidu, ili križ oko nečijega vrata, ili vegetarijanski meniji u javnim restoranima u Indiji, ili javna čestitka povodom Hanuke, čestitka na dnevniku HRT-a povodom Bajrama ili pjevanje hodže s minareta u sarajevskoj džamiji? Nikoga tko je doista vjernik.

Krunica ima posebno mjesto u obitelji. Petnaest do dvadeset minuta dnevno – ali s ljubavlju. Djeca će se možda vrpoljiti, ali neka se vrpolje u Božjoj blizini. Neka svaka desetica bude za nekoga: za djecu, roditelje, pokojne, za mir, za one koji su nas ranili, za prijatelje, kolege na poslu…

“U dvadesetom stoljeću pak, u najmračnijim danima komunizma, blaženi Alojzije Stepinac postao je najčišći dokaz hrvatske vjernosti Rimu. On je bio uvjeren da kao narod najbolje uporište imamo u Petrovoj Stolici”, rekao je mons. Kutleša u propovijedi na Hrvatskom nacionalnom hodočašće u Rimu, koju prenosimo u cijelosti.