U listopadu – Gospinu mjesecu i mjesecu krunice – dok držimo krunicu u rukama, rijetko razmišljamo o tome da upravo u tim zrnima, u tim molitvama, prebiva cijela povijest vjere. Ta jednostavna molitva, koja se danas čini tako svakodnevnom, ima korijene duboko u ljudskoj čežnji da ostane povezana s Bogom. Krunica nije samo pobožnost – ona je sjećanje. U njoj se susreću pustinje Egipta i samostani Europe, Istok i Zapad, starozavjetni psalmi i novozavjetni pozdrav Mariji. Svako zrno krunice kap je molitve koja se prelijeva iz srca onih koji su prije nas vjerovali, ljubili i nadali se. Zato vas danas, na blagdan Kraljice svete krunice, pozivam na duhovno putovanje – šetnju kroz povijest – otkriti kako je ova jednostavna molitva postala krunom naše vjere i simbolom ljubavi prema Mariji i Kristu.
Blagdan Kraljice svete krunice – molitva koja je obranila Europu
Blagdan Kraljice svete krunice Katolička Crkva slavi 7. listopada. Mi dominikanci, međutim, imamo milost i privilegij slaviti ga na prvu nedjelju listopada. Zašto? Zato što ovaj blagdan ima svoju duboku povijesnu pozadinu. U 16. stoljeću Europa je bila pred velikom opasnošću: turska je sila nadirala ognjem i mačem, osvajajući nove i nove krajeve. Tadašnji papa, sveti Pio V., dominikanac, pozvao je čitav kršćanski svijet da ne diže oružje prije nego sklopi ruke – da moli krunicu. I upravo tada, 7. listopada 1571., u bitci kod Lepanta, mala kršćanska flota pobijedila je daleko jaču tursku vojsku. Papa je tu pobjedu pripisao Marijinu zagovoru i ustanovio blagdan Gospe od Pobjede, koji će dvije godine kasnije postati blagdan Kraljice svete krunice.
Počeci: kad je pustinjak brojao kamenčiće
Od samih početaka, dominikanski red – kojemu i sam pripadam – na poseban je način gajio i još uvijek gaji pobožnost moljenja krunice. Ali njezina povijest seže mnogo dalje, u prva stoljeća Crkve.
Nalazimo se oko 300. godine nakon Krista, u egipatskoj pustinji. Ondje sjedi sveti Pavao iz Tebe, pustinjak koji se cijeli dan mučio moleći svoj omiljeni psalam: „Smiluj mi se, Bože.“ Kad je sunce zalazilo, shvatio je da je zaboravio koliko je puta psalam izmolio. Star i zaboravan, odlučio je nešto poduzeti: sakupio je 300 kamenčića i svaki put kad bi izmolio psalam – bacio bi jedan u pijesak. Kad je večer pala, znao je da je izmolio točno koliko je želio. Tako je započelo ono što danas zovemo brojanjem molitava – početak puta prema krunici.
Od kamenčića do čvorova – Istok i Zapad u dijalogu
Sedam stoljeća kasnije, oko godine 1000., jedan je kršćanski hodočasnik molio na svom putu u Svetu Zemlju. Dok je bacao kamenčiće, prišao mu je mladi sufija, muslimanski pustinjak. „Što radiš, Božji čovječe?“ – upita ga. „Molitvu brojim“, odgovori kršćanin. A sufija mu pokaže svoju ogrlicu s 99 čvorova: „Ovako možeš moliti i nijednom ne pogriješiti.“ Tako su kršćani preuzeli tu ideju – brojanicu, koja će se u početku zvati computum. Ali ni islam nije prvi izmislio brojanicu: još su u Indiji, stoljećima prije Krista, Shivini sljedbenici koristili 108 zrnaca u molitvama Om mani padme hum. Ta se molitva širila preko Tibeta, Kine, Japana – i na kraju pronašla svoje mjesto i u kršćanskoj tradiciji. Bog vodi svoje stvorenje različitim putovima, ali svi oni traže isto: ritam molitve, disanje duše.
Dominikanski mistici i „Evanđelje u malom“
Kršćanstvo je posljednje među velikim religijama koje je prihvatilo molitvenu brojanicu. Poznata je slika Blažene Djevice Marije kako sv. Dominiku predaje krunicu – no povijesni dokumenti taj događaj ne spominju. Riječ je o pobožnoj legendi. Sv. Dominik nije molio krunicu onako kako je danas molimo – ona još nije postojala u tom obliku. Ali njegov red – red propovjednika – imao je presudnu ulogu u oblikovanju i širenju ove molitve. Oko stotinu godina nakon Dominikove smrti, dominikanski mistici oblikovali su molitvu koja će postati „Evanđelje u malom“. Spojili su tri zaziva – Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu – s biblijskim razmatranjima o Isusovu i Marijinu životu. Tako su nastala radosna, žalosna i slavna otajstva. Krunica je, dakle, spoj disanja i Riječi – molitva u kojoj srce govori onim ritmom kojim diše. Kad izgovaramo: „Zdravo, Marijo, milosti puna“, naše disanje postaje molitva, a molitva postaje disanje.
Ružarij – vijenac ljubavi
Naziv krunica ili ružarij potječe od dominikanca Heinricha Seusea iz Konstanze. U njegovo je vrijeme bio običaj da se zaljubljeni darivaju vijencima od ruža. On je odlučio isplesti vijenac ruža za Mariju – ali ne od cvijeća, nego od 150 „Zdravomarija“, koliko ima i psalama u Bibliji. Tako je nastala riječ ružarij – lanac molitava kao lanac ljubavi. Francuski dominikanac Henri Lacordaire rekao je: „Zaljubljeni jedno drugome uvijek ponavljaju isto: volim te – a ipak, nikad se ne ponavljaju.“ I upravo je to krunica: govor ljubavi koji se ne umara. Svako zrno, svaka molitva, svaki „Zdravo, Marijo“ – jedan je cvijet položen u Marijine ruke i u Kristovo srce.
Krunica – molitva budućnosti
Zato danas, dok držimo krunicu u rukama, znamo da ne držimo samo niz zrnaca, nego povijest vjere – od pustinje Egipta do naših domova. Krunica nije ostala u prošlosti: ona je molitva budućnosti, molitva koja diše zajedno s Crkvom. Neka nam blagdan Kraljice svete krunice probudi želju da krunicu ne molimo samo u nevolji, nego i iz ljubavi. Jer krunica nije samo molitva riječi – to je molitva srca. A srce koje moli – nikad nije samo.
„Tko drži krunicu u rukama, drži ruke Majke koja vodi k Sinu.“
