EKSKLUZIVNO – STEPINČEV VOZAČ OTKRIVA KAKO JE NASTALA MASKA BLAŽENIKA: Kiparici Wod tresle su se ruke i nije mogla to učiniti – pa sam ja lijepio tanke ploške na Stepinčevo lice

Vozač kardinala Stepinca, Stjepan Kranjčec, svojedoči o noći preminuća bl. Stepinca, iskopanom grobu u crkvi u Krašiću, obdukciji i bijelim rukavicama koje je stavljao na Stepinčeve ruke te kako je nastala poznata Stepinčeva posmrtna maska.

Autor: Darko Pavičić
event 09.02.2026.
Photo: Zagrebačka nadbiskupija

Stjepan Kranjčec (1914. – 1997.) bio je vozač trojice zagrebačkih nadbiskupa i kardinala – Alojzija Stepinca, Franje Šepera i Franje Kuharića. Cijeli život proveo je u zavjetu šutnje, no svoju je životnu priču ispričao u knjizi “Tajna kardinalova vozača” iz koje prenosimo dio u kojemu se Kranjčec, kao jedan od najautentičnijih svjedoka vremena, prisjeća trenutka preminuća blaženog kardinala Alojzija Stepinca i priča za javnost gotovo nepoznate detalje u pripremi sprovoda:

“Isprva se nije znalo gdje će biti sprovod kardinala Stepinca. Rečeno je da će se sprovod održati u Krašiću i da vlast ne dopušta da se Stepinčevo tijelo dopremi u Zagreb. Zato je u krašićkoj crkvi počeo iskop grobnice. Kopalo se cijeli dan i cijelu noć s lijeve strane oltara u crkvi u Krašiću i kad je grobnica praktički već bila gotova, stigla je vijest da će ipak možda biti dopušten pokop u Zagrebačkoj katedrali.

Kad je nadbiskup preminuo, iste su ga večeri otpremili u Zagreb. Zatvorili su ga u plehnati lijes, stavili u automobil i odvezli na sudsku medicinu. S tajnikom sam u hodniku čekao da završi obdukcija, jer smo mu donijeli odijelo. Nije to bilo misno odijelo, nego ono svakodnevno rublje, hlače, košulja, kaput. Stepinac je ležao na mramornom stolu, a oni su ga oblačili u odijelo koje smo donijeli.

Mi smo došli s lijesom, želeći ga u tome lijesu odvesti u Krašić, ali nam to nisu dopustili. Ponovno su ga stavili u onaj plehnati sanduk, stavili u svoj automobil i odvezli u Krašić. A vozili su kao ludi, jedva smo ih sustizali. Bilo je to u noći, negdje oko 22 ili 23 sata. Policijski automobili bili su naprijed i otraga, a u sredini je bio automobil koji je vozio tijelo nadbiskupa Stepinca i mi. Vozili su kao da su vozili najluđu utrku!

Kad smo stigli u Krašić, tajnik i ja kardinalu smo obukli misno odijelo. Nikad neću zaboraviti kad sam mu na ruke oblačio bijele rukavice. Prsti su mu već bili ukočeni i bilo je teško navući mu rukavice. Bilo mi je tako neugodno…

Drugoga dana u Krašić je došla rodbina, a ja sam vijence vozio poslije podne. Sve se spremalo da sprovod bude u Krašiću. Kardinal je ležao na odru u crkvi, a sa sela su dolazili ljudi, klečali su uz odar i molili krunicu. Odjednom, došlo je naređenje iz Zagreba da se kardinala Stepinca ima pokopati u Zagrebu. No dok je još bio u Krašiću, s nama je u noći došla kiparica Mila Wod, da uzme otisak kardinalova lica, kako bi kasnije napravila odljev. Jako se bojala ići u Krašić zbog policije, ali se ipak ohrabrila i došla je s nama u Krašić. Masu koju je predvidjela za uzimanje otisaka prvo smo stavili u lonac u kojemu se grijala voda. Tek kada je masa bila žitka mogla je biti upotrijebljena. Ona je pokušala staviti tu masu Stepincu na lice, ali su joj se tako tresle ruke da to nije mogla učiniti.

„Ja to ne mogu raditi“, rekla je.

I taj smo posao nastavili raditi časna sestra Stela i ja. Izrađivali smo od te mase tanke ploške i lijepili ih na kardinalovo lice. Kada se sve to malo osušilo, skinuli smo masku s lica i stavili smo je u kutiju, a Mila Wod to je odnijela u Zagreb i napravila odljev koji je kasnije našao mjesto na kardinalovu grobu u katedrali.”

Sutra: Prvo čudo blaženog Stepinca – vozač Kranjčec vidio je dugu u ponoć vraćajući se iz Krašića!

Izvor: “Tajna kardinalova vozača”, Darko Pavičić (Zagreb 1997.)

Pročitaj više

Bila je to vedra noć i pitao sam jesam li oslijepio, što se to događa. U nevjerici sam zaustavio automobil, izašao iz njega i zaista sam imao što vidjeti. Duga, koja je s donje strane bila crvena, sasvim obratno nego nakon kiše, išla je ravno u smjeru Krašića.

U listopadu 1944. zauzimanjem nadbiskupa Stepinca spašeno je 56 srpske djece iz logora u Jasenovcu. Spašena djeca smještena su po obiteljima ili dobrotvornim ustanovama, ubilježena su u popis imenom i prezimenom. Na popisu 372 građana za čije se oslobođenje nadbiskup Stepinac zauzeo u proljeće 1945. nalazilo se i oko 20 pravoslavaca iz Sunje.