Četvrtak je prije podne, ulazimo u dvorište kaptolske kurije broj 28, na čijem ulazu piše da se, zapravo, radi o Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, kojega se već s kaptolske ulice može u dnu dvorišta vidjeti kao golemi bijeli šator. Nekoliko željeznih stepenica, otvaramo velika staklena vrata i ulazimo u tu „rezervnu katedralu“, koja trenutačno služi umjesto „ranjene Zagrebačke katedrale“ koja je teško stradala u potresu.
„Možemo je još nazvati i priručnom ili privremenom katedralom“, govori nam pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije vlč. Tomislav Hačko, dodajući kako mnogi ostaju iznenađeni da je od potresa prošlo već pet godina.
„Vrijeme brzo prolazi i ljudi željno iščekuju povratak u katedralu. I to se pitanje redovito postavlja, a kad će to biti, sad se ne može kazati sa sigurnošću. No Bogu hvala na talentima i na raznim izumima u građevinarstvu, pa možemo imati i ovakav prostor, u kojem se vjernici mogu okupljati“, kaže vlč. Hačko i dodaje kako su u središtu Zagreba sve crkve jako nastradale. Poput franjevačke crkve sv. Franje, Svete Marije na Dolcu, Svetog Marka na Gornjem Gradu, bazilike Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici ili Sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi.
„Sve su to crkve koje se nalaze u najužem središtu grada i stradale su u potresu, a sve su one, zajedno s katedralom, bile ispovjedaonice Zagreba. Ljudima je to nedostajalo i najviše su naglašavali upravo taj nedostatak. Također, mnogi su vjernici isticali da im nedostaje pomoliti se na grobu bl. kardinala Alojzija Stepinca te da im to mnogo znači. Osluškujući želje vjernika, kao i činjenicu da nadbiskupija ima svoj redoviti pastoralni i sakramentalni život, ukazala se potreba za ovakvim privremenim prostorom, gdje bi se održavala redovita misna slavlja. Krenimo samo od Uskrsa, Božića, Stepinčeva, Dan državnosti, misa ‘Te deum’ za početak i kraj akademske godine. Sve su to okolnosti u kojima se osjeti potreba za većim prostorom, gdje se narod okuplja oko svojega biskupa“, priča vlč. Hačko, a na dosjetku da se radi o šatoru, kaže kako ima onih koji se vole tako našaliti.
„Nije baš šator, ali ako nekoga podsjeća da jest, onda Bogu hvala, jer se vraćamo u Stari zavjet gdje Bog govori da prebiva u tom svom šatoru i da je zajedno sa svojim narodom. To zapravo i jest najvažnije, da osjetimo njegovu blizinu. Premda ovo ne možemo nazvati šatorom u pravom smislu riječi, ipak ovaj privremeni montažni objekt ispunjava svoju svrhu da vjernici, kao prvo, mogu sudjelovati na sakramentalnim slavljima, poput mise ili ispovijedi što je najvažnije. S druge strane, vjernici u njemu mogu obavljati i svoju osobnu pobožnost, poput krunice i pohoda grobu bl. Alojzija Stepinca. To je u središtu života ovoga prostora“, kaže vlč. Hačko, s kojim razgovaramo potiho, jer nekoliko gospođa moli uz Stepinčeve relikvije, koje su nedavno iz katedrale prenesene u Bogoslužni prostor.
„To je bilo 29. prosinca prošle godine i mnogi su se pitali zašto je izabran upravo taj datum. Taj datum bio je određen od Svete Stolice da u cijelom svijetu započne jubilej, nakon što su se otvorila jubilejska vrata u Rimu. Tako je i zagrebački nadbiskup odlučio da se toga dana prenesu i relikvije blaženog Alojzija Stepinca iz katedrale u bogoslužni prostor. Stoga smo tog 29. prosinca imali i otvaranje jubilejske godine i prijenos relikvija. Pritom je zgodna činjenica da i papa Franjo u svojoj buli kojom otvara jubilejsku godinu „Nada ne razočarava“ ističe mučenike kao primjer onih koji su živjeli u nadi. Mučenici to zaista i jesu, jer oni nikad ne bi podnijeli tolike muke i otišli u smrt da nisu imali u sebi tu čvrstu nadu. Tako se prijenos relikvija bl. Alojzija Stepinca zgodno preklopio i s onim što piše papa Franjo u svojoj Buli u kojoj ih ističe kao one koji nam zaista mogu biti primjer nade“, objašnjava vlč. Hačko.
U Bogoslužni prostor prenesen je i dio katedralnog inventara, a prvo što upada u oči je s lijeve strane jedna drvena ispovjedaonica i klupe iz katedrale, koje su spašene od potresa.
„To je nešto što je odmah bilo na raspolaganju i s čime se odmah moglo krenuti, bez nekih novih i nepotrebnih ulaganja. S druge strane, budući da ovo i jest privremena katedrala, dobro je da i sav namještaj odiše katedralno, a vjernici može i ne znaju da je za glavnu oltarnu sliku istaknuta zidna freska koja nas podsjeća na prvu katedralu. Odnosno, to je detalj iz sada nadbiskupske kapele sv. Stjepana, Krist Pantokrator, koji je u mandorli koja u ovalnom obliku odražava njegovu vječnost i naglašava njegovu slavu. To je rijedak prikaz Krista u „mladenačkom izdanju“, jer ga možemo vidjeti kao mladića, čak i bez brade. I to su vrlo rijetki prikazi Isusa kao što ga mi ovdje možemo vidjeti. Prikazuje ga se kao Pantokratora s otvorenom knjigom u kojoj na latinskom piše „Ja sam svjetlo svijeta“. Pa je to poveznica s onom prvom katedralom, tj. s jednim njezinim dijelom, a namještaj odiše ovom našom aktualnom katedralom“, objašnjava nam simboliku prostora vlč. Hačko.
Sam prostor može primiti oko tisuću ljudi tj. nešto i više ako se malo natisnu među sobom.
„To je okvirna brojka. Raduje nas činjenica da se otvara i prostor dvorišta ispred bogoslužnog prostora, koje omogućava dolazak još više vjernika. To se jako dobro moglo vidjeti tijekom prijenosa relikvija bl. kardinala Alojzija Stepinca“, kaže vlč. Hačko i dodaje kako je na ulazu prostor izvješeno sve što se ondje događa, pa su svete mise redovito u sedam, devet, deset i 18 sati. U vremenu kad su svete mise može se pristupiti i sakramentu sve ispovijedi. Sve je ostalo isto, kao i u katedrali, što se tiče rasporeda i dnevnih i nedjeljnih misa.
„Bogoslužni prostor otvoren je od sedam do jedanaest sati prije podne i od 16,30 do 19 sati. I doista je lijepo vidjeti da je netko uvijek uz bl. Alojzija Stepinca, uvijek mu se netko moli i zagovara“, kaže vlč. Hačko i doista je bilo tako cijelo vrijeme dok smo bili ondje ovoga četvrtka uoči Stepinčeva.
„Na ulazu u sam bogoslužni prostor nalazi se replika Višeslavove krstionice, koja osim što nas povezuje s počecima kršćanstva u nas i s Višeslavom, spomen je i na veliku proslavu 1984. u Mariji Bistrici, jer je na toj replici krstionice bio glavni oltar na kojemu se slavila sveta misa. Tako da imamo lijepu poveznicu i s tim događajem“, objašnjava nam poziciju krstionice vlč. Hačko, koja se nalazi odmah na ulazu, a na pitanje je li doista točno da su se mnogi ljudi prije znali zaustavljati pred katedralom tj. gradilištem i moliti ondje na kaptolskom trgu, kaže da jest.
„To je bilo jako zanimljivo. Onaj prostor između fontane gdje je kip Bezgrješne i katedrale mogli bismo nazvati ‘molitvenim prolazom’ ili molitvenim prostorom gdje su se ljudi zaustavljali i molili. Neki su se čak držali rukama za građevinsku ogradu. Mnogi bi se prekrižili, poklonili ili bi ostali u molitvi. To je prizor koji se često znao vidjeti. I na taj su način vjernici očitovali što im nedostaje. Ne samo katedrala kao mjesto molitve, nego katedrala kao mjesto susreta s Bogom, ali i mjesto susreta s našim vrlim pastirima, jer ne smijemo zaboraviti niti bl. Augustina Kažotića, niti slugu Božjeg Franju Kuharića. Sve su to pastiri koji su ostavili velik i dubok trag u životu Zagrebačke nadbiskupije“, priča vlč. Hačko.
Inače, prvo euharistijsko slavlje održano u Bogoslužnom prostoru bila je Misa Večere Gospodnje na Veliki četvrtak 2022., a predvodio ju je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s pomoćnim biskupima mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijom Gorski, kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog i ostalim svećenicima. Na istom mjestu kardinal Bozanić predvodio je i ostale liturgijske obrede i slavlja Vazmenog trodnevlja te svečano euharistijsko slavlje na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega.
Na Veliki petak biskup Ivan Šaško u homiliji je, govoreći o Bogoslužnom prostoru, rekao je: “Večeras su prostori crkava ogoljeli, razodjeveni. Tu sliku jednostavnosti vidimo osobito u ovome našem liturgijskom prostoru. Dok čeznemo za ljepotom koja nas je uzdizala, dobro je doprijeti do bitnoga, do onoga bez čega ne možemo. To je naše iskustvo proteklih dviju godina. Osjećamo nedostatke, osjećamo i suvišnosti, ali osjećamo da ne možemo bez Gospodina, bez njegove prisutnosti, bez blizine i dodira Majke koja je uvijek spremna primiti nas u bolima i zaogrnuti platnom, da bismo se ponovno rodili. Ovo vrijeme koje živimo u raznim oskudnostima nakon potresa, vrijeme je ‘rađanja’ i obnove života. Kada se čini da ničega nema i da ništa nemamo, s nama je Majka Marija, braća i sestre s kojima smo Crkva i oni kojima je potrebna Kristova prisutnost. Zato smo u ovaj prostor unijeli upravo dragocjene znakove Božje utjehe i brižnosti. To su dijelovi koji nas povezuju s našom prvostolnicom; dijelovi koji i nama pomažu da svoje korake vjere lakše utisnemo u isti hod; dijelovi koji povezuju i rastu poput novih pupoljaka na istome nadbiskupijskom stablu.”
I dakako, na samome kraju posjeta Bogoslužnom prostoru, pokušavamo iz vlč. Hačka izvući makar šturu informaciju o tome kad bi se moglo ponovno u Zagrebačku katedralu, jer se o tome pričalo u nekoliko navrata. Barem u nekim djelomičnim opcijama.
„Ne samo da je teško odgovoriti na to pitanje, nego je to i nemoguće u ovome trenutku. To je jednom zgodom rekao i sam rektor katedrale mons. Zlatko Koren da čovjek kad doma krene u neke radove i adaptacije, naiđe na mnogo nepredviđenih radova. No Bogu hvala, obnova katedrale napreduje svojim tijekom i po svim građevinskim pravilima. Važno je da bude sigurna za prihvat vjernika te da i dalje bude ne samo naš simbol pripadnosti Crkvi, te ono za što je mnogi drže, a to je prepoznatljivi simbol Zagreba i Hrvatske, nego da bude mjesto susreta s Bogom. To je najvažnije, jer je katedrala točka zajedništva gdje se narod okuplja oko svojega biskupa. A kad se narod okuplja oko svojega biskupa, onda je to lijepa slika Crkve koja se okuplja oko Petra i u konačnici oko samoga Krista“, rekao nam je vlč. Hačko na kraju razgovora o „privremenoj katedrali“ uoči ovogodišnjeg Stepinčeva, koje će se u Zagrebu obilježiti misom u 17 sati na kaptolskom trgu ispred katedrale, a koju će predvoditi nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša.
