U tvojoj prisutnosti – 29. studenoga

Daj mi da izlijem svoj mir u tvog nutarnjeg čovjeka. Dok smireno boraviš u svjetlu moje prisutnosti, možeš osjetiti kako te ispunja mir. To nije nešto što se događa zahvaljujući tvojoj samo-disciplini i snazi volje, već zahvaljujući tvojoj otvorenosti za primanje mojih blagoslova. U ovo doba neovisnosti ljudima je teško priznati svoje potrebe. Poveo sam te putem…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

Daj mi da izlijem svoj mir u tvog nutarnjeg čovjeka. Dok smireno boraviš u svjetlu moje prisutnosti, možeš osjetiti kako te ispunja mir. To nije nešto što se događa zahvaljujući tvojoj samo-disciplini i snazi volje, već zahvaljujući tvojoj otvorenosti za primanje mojih blagoslova.

U ovo doba neovisnosti ljudima je teško priznati svoje potrebe. Poveo sam te putem koji je naglasio tvoju potrebu za mnom – stavio sam te u situacije u kojima je tvoja snaga bila beznačajna a tvoje slabosti jasno vidljive. Preko surovosti tih marševa kroz pustinju privlačio sam te sve bliže k sebi. Mogao si otkriti cvjetove mog mira kako cvjetaju usred najopustošenijih mjesta. Naučio si zahvaljivati mi za teška vremena i zahtjevna putovanja, vjerujući mi da kroz sve to ostvarujem svoj najbolji posao s tobom. Shvatio si da je „trebati me” ključ za to da me poznaješ prisno, što je dar iznad svakog drugog dara.

Rimljanima 7,22; Izaija 58,11; Izaija 40,11; Ivan 17,3

Izvor: „U tvojoj prisutnosti“ link“ na verziju za žene

„U tvojoj prisutnosti“ link na verziju za muškarce

Pročitaj više

Jedna riječ na jumbo-plakatu nasmijala me do suza, ali me istodobno podsjetila na veliku istinu Evanđelja: Bog nikada ne odbacuje slomljene živote.

Na trećoj postaji najglasnije ćeš čuti glas koji ti govori da ne možeš izaći iz svoje grešnosti, da si uzalud pokušavao i da to sve nema smisla. Pokušat će te uvjeriti da te Bog odbacio jer si slab i grešan.
Zapamti – taj glas ne dolazi od Boga.

Svako jutro, kad na sebe stavljamo znak križa, želimo se njime zaogrnuti poput oklopa dok zakoračujemo u nešto novo i nepoznato. A navečer, kad sjednemo na rub kreveta i promislimo dan, gotovo uvijek se nađe barem nešto zbog čega usne prošapću: „Bože, hvala Ti.“